Folklorna glazba i ples utkani su u život svake ljudske zajednice. Usklađeni su s mentalitetom, psihologijom i stilom života ljudi koji ih stvaraju, izvode, uče i usvajaju te prenose dalje usmenom predajom. Sastavni su dio raznih običaja i obreda koji se izmjenjuju tijekom jedne godine ili su vezani uz važnije događaje iz čovjekova života. Izvode se prigodom javnih svečanosti, ali prate i radnu svakidašnjicu ljudi. Povezani uz razne aktivnosti i zbivanja, ispunjavaju različite funkcije u kulturi i životu ljudi.
Glazba i ples nisu samo izraz ljudske potrebe za kreativnošću, igrom i razonodom, nego izviru i zadovoljavaju i druge, psihološke, društvene i kulturne potrebe. Na primjer, uspavanke i pjesme koje se uz ritmizirane pokrete izvode djeci, prvi su umjetnički sadržaji kojima dijete dolazi u doticaj s kulturom vlastite sredine. Osim funkcije uspavljivanja i zabavljanja djece, te pjesme imaju vrlo važnu ulogu u procesu učenja i usvajanja kulture u kojoj će živjeti. Pri okupljanju ljudi 
radi obavljanja zajedničkog posla, izvođenje glazbe često je motivirano čovjekovom potrebom za odmorom, za komunikacijom s drugima, za isticanjem u društvu. Pojedini poslovi koji su se obavljali na seoskim sijelima i prelima, a koji nisu zaokupljali odviše mentalnu pozornost, jednostavno su zahtijevali duhovnu aktivnost kao što je pjevanje kako bi se spriječila i otklonila zamorenost jednoličnim radom te održala tjelesna kondicija. Iz sličnih pobuda rađala se pjesma i svirka osamljenih pastira. Sviraj ući dvojnice, tamburu ili kakvo drugo solističko glazbalo te izrađujući razna sezonska glazbala (rogove od kore drveta, guslice od kukuruzovine), pastiri su održavali budnost i skraćivali vrijeme provedeno na paši.
Osim kao sredstvo koje stimulira, relaksira i razonođuje pri radu, pjevanje djevojaka na prelima, koja su ujedno bila najčešći oblik zabavljanja mladih u zimsko vrijeme, često je privlačilo pažnju nazočnih momaka. Sličnu funkciju imala su i biračka kola koja su izvodila djeca te djevojke i momci u najranijoj mladosti. Osim zadovoljavanja potrebe za igrom, strukturiranim pokretom i glazbenim izražavanjem, sudjelovanjem u kolu s biranjem partnera izražavala se prisnost i simpatija prema suprotnom spolu.
Naglašenu društvenu ulogu imala su kola koja su se izvodila pri javnom okupljanju u neradne dane. U kolu su sudjelovali djevojke i momci dozreli za brak te se u njemu birao budući bračni drug. Ujedno, tijekom izvođenja kola, svatko je mogao pjevanjem šaljivih stihova izraziti svoje osjećaje, obratiti se nekome od nazočnih, razotkriti nečiji nestašluk, narugati se suparnici, kritizirati nedavni događaj u selu.
Pjevanjem se smjelo izreći i ono što je bilo nedopušteno običnim govorom.Uz navedene situacije u kojima se glazba neobvezatno i slobodno izvodila kao izraz ! spontane potrebe ljudi, pojedini događaji bili su nezamislivi bez glazbe i plesa. Među njima spomenimo plesne zabave, svadbe i obrede povezane s ophodima zimskog i proljetnog razdoblja. Glazba je u tim prigodama bila jedno od glavnih stilskih sredstava kojima su se pojedina događanja strukturirana i ostvarivala. Stoga se takvim izvedbama glazbe posvećivala veća pozornost i one su se unaprijed pripremale. Svim tim zbivanjima prethodi organiziranje određenih izvođača glazbe. Takve su primjerice skupine svirača dogovorene za sviranje na plesnim zabavama i svadbama, ili pak pojedinci kojima su se u svadbenom ceremonijalu povjerile istaknutije uloge koje uključuju i obvezno pjevanje obrednih pjesama, kao što su npr. zastavnik, kuma, ruharice. Svirači su na svadbi imali nadasve istaknutu ulogu. Nazočni su bili svim svadbenim zbivanjima – pratili su kretanje svatova, najavljivali svirkom pojedina svadbena događanja, a u provođenju nekih (npr. obredu darivanja mladenke) i aktivno sudjelovali. Na svadbama se od njih očekivao potpuni angažman, ne samo kao glazbenika nego i kao svestranih zabavljača.
Unaprijed su se organizirale i skupine ophodnika, npr. jurjaša, ladarica, koledara, koje su upravo pjesmom izricale dobre želje seoskim domovima. Za napjeve i pokrete koji su se izvodili u pojedinim obredima vjerovalo se da imaju i magijsko djelovanje.
Njima se nastojala pospješiti plodnost, zaštititi od bolesti, otjerati zle sile. Takvo je primjerice pokladno plesanje sa snažnim udaranjem nogu o pod i visokim skokovima za koje se vjerovalo da će pospješiti urod repe i lana. Glazbeni repertoar i način njegove izvedbe u tim se prigodama strože određivao, a katkad i isključivo vezivao uz određene obrede.
Kad govorimo o organiziranim izvedbama glazbe i plesa, nije zanemariva ni materijalna dobit izvođača. Ophodnici su za pjevanje dobivali od domaćina darove u jelu, piću i novcu. Svadbeni ples s mladenkom imao je funkciju prikupljanja materijalnih sredstava za novu obitelj. Svirači su za svoje sudjelovanje na svadbama i na organiziranim plesnim zabavama također dobivaju novčanu naknadu. Ipak, doista su rijetki slučajevi da seoski svirač živi samo od svirke. Većini je svirača bavljenje glazbom omogućilo tek dodatnu zaradu te je za njihovo opredjeljenje da budu svirači važniji bio unutarnji nagon, nadarenost i ljubav prema glazbi te radost i zadovoljstvo koje su doživljavali kao glazbenici.
Regionalni pregled
Kako folklorna glazba i ples žive u određenom društvenom i kulturnom kontekstu, mijenjaju se zajedno s promjenama društvenih odnosa, tehnologije rada i stila života. Stoga u folklornom repertoaru nalazimo vrlo raznolike oblike i sadržaje koji pripadaju starijim i novijim slojevima tradicije, ili su sasvim novi, tek usvojeni, za koje se ne zna hoće li prerasti u tradiciju ili će nestati kao mnogi drugi noviteti i pomodne stvari. I tradicijski folklorni repertoar na području Hrvatske, uvjetovan nejednakim kulturnim nasljeđem pojedinih regija, iznimno je raznolik i heterogeno Bogatstvo i šarolikost stilova pjesme, plesa i svirke, kao i glazbala koja nalazimo u Hrvatskoj, posljedica su susretanja različitih kultura – srednjoeuropske (panonske i sub alpske ), mediteranske i balkanske. Stoga je cjelovitost tradicijske folklorne glazbe i plesa u Hrvatskoj moguće uočiti tek sažimanjem specifičnih glazbenih i plesnih značajki pojedinih njezinih regija.
Međimurje i Podravina. Posebnost tradicijske narodne glazbe ovih najsjevernijih područja Hrvatske predstavljaju jednoglasni napjevi (bez obzira na to pjeva li ih pojedinac ili skupina pjevača). Ti se napjevi razvijaju u širokim melodijskim linijama koje zahvaćaju velike opsege, a poseban čar njihovoj izvedbi daje slobodniji ritam kojim melodija teče neusiljeno, bez zastoja, i prirodno se stapa s tekstom. Specifična obojenost međimurskih melodija počiva na srednjovjekovnim (crkvenim) tonskim načinima (osobito na dorskom i eolskom), na čestoj upotrebi mola i elementima pentatonike, što stvara smiren, sjetan, pomalo tugaljiv ugođaj i pridaje arhaičan prizvuk međimurskim napjevrma, 
Međimurci i Međimurke su odlični pjevači. U njihovim se pjesmama toplo i nježno opisuje ljubav, pjeva o ljepotama malog Međimurja, često se izražava čežnja za zavičajem koju su osjećali Međimurci koji su bili prisiljeni napustiti svoj rodni kraj. Sve raznovrsje tema vezanih uz život i povijest Međimurja, širok raspon raspoloženja i osjećaja nijansiranih od tihe sjete do glasnog veselja. Međimurski napjevi doista su posebnost u tradicijskoj glazbi Hrvatske i po njima je Međimurje specifično. Međutim, rado se slušaju i izvan Međimurja te ih nalazimo u raznim obradama za folklorne amaterske skupine i pjevačke zborove.
Glazbala karakteristična za ovo područje jesu bordunska citra (citura, trontoije), cimbal i violina. Citra je solističko žičano glazbalo na kojemu se izvode melodije poznatih napjeva i plesne melodije uz bordunsku pratnju. Melodiju svirač proizvodi trzanjem određenih žica koje skraćuje pritiskom prstiju ili drvenog štapića, a dublji, stalno isti (bordunski) ton trzanjem “praznih” žica koje tijekom svirke ne skraćuje.
Na cimbalu, žičanom glazbalu o čije se žice udara dvama batićima, katkad se svira solistički, no često se može čuti udružen s violinom ili nekim većim instrumentalnim sastavom koji prati ples. Od 1930-ih u glazbenoj praksi ovog područja, osobito u sklopu amaterskih folklornih skupina, javljaju se i tamburaši.
Vođenje kola uz pjevanje baladnih stihova, kao stariji tradicijski sloj, zadržalo se nešto više u Podravini, a u Međimurje je snažnije prodro utjecaj alpske sfere, donijevši sa sobom mnoštvo plesova u paru. Za razliku od kola koja su često imala obredni karakter i izvodila se u točno određeno doba godine, prema čvrsto propisanim pravilima, plesovi u paru mlađega su postanja, mogu se plesati uvijek i često se izvode isključivo radi zabave.
Ponekad i takvi parovni plesovi mogu poprimiti obredne karakteristike – npr. valcer kao prvi ples na svadbi. U Međimurju su se istaknuli pojedini seoski koreografi, voditelji folklornih skupina koji su na poseban način, vjeran stilskim obilježjima plesne kulture Međimurja, oblikovali mnoge plesove za scensku izvedbu od kojih su neki, prihvaćeni već kao tradicijski, postali ujedno i simboli regionalnoga identiteta.
S obzirom na stoljetnu povezanost s Mađarskom, u folklornoj glazbi i plesu Međimurja nalazimo i elemente koje zajednički dijele oba naroda.
Sjeverozapadna i središnja Hrvatska. Prostor zapadne i središnje Hrvatske obuhvaća više područja: Hrvatsko zagorje, širu okolicu Zagreba (Prigorje, Turopolje), Žumberak, dio Pokuplja, gornju Posavinu i Bilogoru. Folklorna glazba ovih područja odlikuje se šarolikošću glazbenih obilježja. U njoj nerijetko nalazimo značajke koje su inače karakteristične za susjedna područja. Ipak, promatrano u cjelini, u folklornoj glazbi sjeverozapadne i središnje Hrvatske prevladavadijatonika (tonski sustav s prevlašću cjelostepenih nad polustepenim intervalima), kako u starijim slojevima, tako i u novim oblicima glazbene tradicije. Opsegom manji dijatonski nizovi od četiri ili pet tonova obilježuju starije tradicijske napjeve. Osim jednoglasnih napjeva, ovdje se često izvode i dvoglasni napjevi. Stariji dvoglasni napjevi redovito završavaju na istom završnom tonu (unisono), dok se u novijim napjevima javljaju i drugi tipovi dvoglasja, sa završetkom u intervalu velike terce i čiste kvinte.
U instrumentariju nalazimo različite oblike puhačkih glazbala tipa flaute koji su osobito nazočni u široj okolici Zagreba. Izrađuju se još i danas u različitim oblicima, kao jednocijevne ili dvocijevne svirale (dvojnice), a često i kao suveniri ili dječje igračke u obliku ptice, ribe, štapa, čekića i pištolja koje se i danas mogu kupiti na zagrebačkoj tržnici. Ovisno o gradnji pojedinog glazbala i njegovim tehničkim mogućnostima, na njima se izvodi različit glazbeni repertoar – od jednostavnijih melodija do virtuoznije svirke za pratnju plesa.
Na plesnim zabavama i svadbenim veseljima u široj okolici Zagreba, u Turopolju i Pokuplju, ples je nekoć bio nezamisliv bez popularnog gudačkog sastava, zvanog guci (dvije violine i mali bas tipa violončela). U njihovu repertoaru posebno se ističe velik broj primjera svirke uz ples drmeš koji je najpoznatiji i najpopularniji ples Hrvata kajkavaca. Pleše se u parovima ili, još češće, u malim kolima od četiri, a katkad i više plesača. U drmešu se izvode dvije osnovne plesne figure. Prva figura izvodi se sitnim koracima uz relativno slabo kretanje u prostoru, što izaziva izrazito potresanje, drmanje cijelog tijela (otuda i naziv drmeš), a u drugoj figuri plesači se intenzivno vrte u krugu neobičnom brzinom. Drmeš je sigurno jedan od najtemperamentnijih hrvatskih plesova. U sjeverozapadnom području Hrvatske vjerojatno je preuzeo elemente starijeg, u 19. stoljeću vrlo rasprostranjenog plesa tanca koji je u nekim pojedinostima bio sličan mađarskom čardašu.
Paralele u Europi mogu se pronaći i za dučec, kozatuš i staro sito, plesove koji su u prošlosti bili povezani s kultom plodnosti. Postupno izgubivši svoje prvotno, obredno značenje, ti su plesovi, osobito u svojem drugom životu (na sceni, tj. u okviru smotri folklora 1930-ih godina), postali simbolima kulturnoga i nacionalnog identiteta ljudi ovih područja. Kao i u Međimurje i Podravinu, i ovamo su krajem 19. stoljeća prodrle modne novosti iz europskih urbanih središta. Tadašnja seoska mladež prihvatila je plesove poput palaisglaisa, mazurke, valcera, polke, schotischa i siebenschritta. Unatoč čestom otporu, pa i zabranama starije generacije, ti su plesovi ubrzo postali sastavni dio
plesne kulture ovih područja.
Dinarsko područje
Za glazbenu tradiciju dinarskog područja (kopneno zaleđe Dalmacije, Lika, Kordun i Banovina) tipičan je poseban način pjevanja, tzv. ojkanje. Karakteriziraju ga melodijski ukrasi i potresanje glasom na slog “oj”, a javlja se kao uvod, umetak ili pripjev stihu. Ojkanje se izvodi na otvorenom prostoru, odlikuje ga snažno i glasno pjevanje koje je karakteristično za stanovnike gorskih predjela (stočare). Drži se predslavenskim nasljeđem. Ojkanje nalazimo u raznim glazbenim oblicima: u Lici su to rozgalice, u Banovini ojkače, a u dalmatinskom zaleđu vojkavice, treskavice i njima donekle srodni oblici gange i rere. Uglavnom se temelje na kromatskim tonskim nizovima (u kojima, za razliku od dijatonskih, prevladavaju polustepeni), s intervalima koji nerijetko odstupaju od temperiranog sustava. U dvoglasnim oblicima čest je opori završetak glasova u intervalu sekunde.
Osim ojkanja koje se javlja u kratkim pjesmama (deseteračkim dvostisima), u dinarskom području izvode se i dulje pripovjedne pjesme, tzv. pjevanje iz knjige ili iz kape.
Pjevač u rukama drži kapu ili knjigu (često je to Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića) iz koje međutim ne čita tekst pjesme, nego mu pogled na tu knjigu ili kapu pomaže da se usredotoči na redoslijed stihova dugih pjesama. Ipak, pripovjedne pjesme u desetercima najčešće su izvodili guslari, pjevači koji su pjevanje epskih pjesama pratili svirkom na guslama – gudačkom glazbalu s jednom žicom, rasprostranjenom na cijelom Balkanu. Guslari su bili iznimno cijenjeni izvođači. Njihovo pjevanje, koje je više recitativnog značaja, djeluje uzvišeno, svečano, što odgovara sadržaju junačkih pjesama. Sve stihove izvode improvizirajući najčešće dva osnovna melodijsko-ritamska obrasca, između kojih katkad uvode kontrastirajući obrazac kako bi razbili monotoniju upornog ponavljanja ili istaknuli važniji dio u sadržaju pjesme.
U dalmatinskom zaleđu, ali i u Istri te na nekim otocima (npr. na Pagu, Korčuli) rasprostranjeno su glazbalo diple – dvocijevne svirale s udarnim jezičkom (tipa klarineta). Na tom glazbalu često su improvizirali pastiri u osami, ali se na diplama sviralo i za zabavu u selu i na dernecima, katkad i uz plesanje kola. Budući da je diplenje vrlo naporno, obično se diple vežu na mješinu (jareću ili janjeću). Svirač kroz posebnu cijev (dulac) napuni mješinu zrakom odakle ga, držeći mješinu ispod pazuha, pritiskom lakta tjera u prebiralicu (tj. diple). Melodiju proizvodi prebirući prstima, tj. zatvarajući i otvarajući pojedine rupice svirale.
Za razliku od starijeg pjevanja, najčešće u uskim intervalima, u novijim oblicima folklorne glazbe dinarskog područja nalazimo dijatoniku. Među njima je najzastupljeniji dvoglasni oblik pjevanja na bas koji se u prvim desetljećima 20. stoljeća prenio iz Slavonije i Srijema, kamo su stanovnici ovih područja često odlazili na sezonski rad.
Naj istaknutija značajka tog oblika pjevanja jest završetak glasova u intervalu čiste kvinte. Za plesni repertoar ovog područja tipično je staro nijemo kolo šestodijelnog plesnog obrasca. Izvodi se krupnim koracima i poskocima i uglavnom je popraćeno samo zveketom nakita i dubokim disanjem plesača. Poznatije je kao ličko, vrličko ili sinjsko kolo. Ono je, uz junačke deseterce koje nevezano uz samo plesanje kola istodobno izvode pjevači oko kola, do Drugog svjetskog rata bilo jedna od osnovnih zabava na sajmovima, gumnima, oko izvora ili uz crkve za blagdane. Izvodenjem raznih plesnih figura koje su se u kolu izmjenjivale prema naredbama koje je izvikivao kolovođa, momci i djevojke međusobno su ispitivali i iskušavali svoje tjelesne sposobnosti.
Time je bila izrazito naglašena društvena funkcija kola. Kola sa šestodijelnim plesnim obrascem drže se starijim slojem plesnog folklora. Osim u dalmatinskom zaleđu (posebno u selima Ravnih kotara), kola takve strukture prevladavaju i u plesnoj kulturi otoka zadarskog i šibenskog arhipelaga (npr. Ugljana, Murtera iZlarina).
Dalmacija
Dalmacija (obaini i otočki dio). Starije napjeve ovog područja obilježuje otegnuto dvoglasje s melodijama manjeg opsega i unisonim završecima. Napjevi mlađe tradicije imaju već durska obilježja. Osim dvoglasnih napjeva, u gradskim je sredinama razvijeno i dursko višeglasje – tu se pjeva troglasno i četveroglasno. U izvođenju sudjeluje manja skupina od pet do osam pjevača, tzv. klapa, pa otuda i uvriježen naziv za napjeve koje izvodi klapska pjesma. Sredinom 19. stoljeća klapsko pjevanje bilo je isključivo vezano uz urbanu dalmatinsku sredinu. Tijekom 20. stoljeća proširilo se i postupno udomaćilo i u selima, tako da danas markantno obilježuje narodni glazbeni izraz dalmatinskog podneblja.
Klapske pjesme izvode se katkad uz instrumentalnu pratnju gitara, mandolina ili većih sastava mandolinista. Gitara i mandoline (žičani instrumenti iz roda lutnji) pratile su nekad i popularne plesove, npr. šotić, manfrinu, kvadrilju i polku šaltinu, koje su izvodili stanovnici dalmatinskih gradova i većih mjesta.
U dalmatinskim selima plesove je nekoć pratila svirka na liri (lirici ili lijerici), omanjem gudačkom glazbalu s trima žicama, proširenom nekoć duž cijelog Jadrana. U novije vrijeme lirica se u Hrvatskoj zadržala samo na nekim otocima te u okolici Dubrovnika. Svirka na lijerici namijenjena je ponajprije glazbenoj pratnji plesa, npr. linda ili poskočice. Lijeričar svira sjedeći, pritom udara nogom o pod, a kolovođa uzvikuje zapovijedi u duhovitim, često dvosmislenim stihovima, prema kojima plesači mijenjaju plesne figure.
Korčula
Na otoku Korčuli pleše se moreška. To je starinska viteška igra mačevima koja se u 15. i 16. stoljeću iz Španjolske proširila po gotovo cijeloj Europi, a predstavlja borbu između Maura i Španjolaca. Plesači odjeveni u raskošne crvene odore – tzv. bili, uvijek pobjeđuju crne. U pokladno vrijeme, uz običaj odsijecanja glave volu i priređivanje gozbe, muška društva u selima otoka Korčule organiziraju još jedan viteški bojni ples s mačevima – kumpaniju (moštru). Tijekom tog plesa plesači kumpanjoli dvoglasno popivaju uz pratnju mišnjica (dipli s mijehom) i bubnja, izvode različite figure, a na kraju im se pridružuju djevojke s kojima zajedno izvode tanac.
Istra i Kvarner
Tradicijska glazba ovog područja doista je specifična i izdvaja se, kako instrumentarijem, tako i načinom pjevanja, a posebno pak kromatskom tonskom fakturom, u kojoj se među raznim tipovima tonskih nizova posebno izdvaja tzv. istarska ljestvica. Riječ je o jednom od kromatskih tonskih nizova karakterističnih za glazbu ovog područja u kojem se uzastopno izmjenjuju (približni) polustepen i cijeli stepen.
Na kromatici su sazdani i napjevi i svirka na glazbalima od kojih su najpoznatije sopile / sopele ili roženice, puhačka glazbala s dvostrukim jezičkom tipa oboe, vrlo prodorna i opora zvuka. U glazbenoj praksi često se svira na dvije sopile različite veličine – tj. na maloj i veloj sopili – pri čemu se oblikuje dvoglasje koje se razvija u paralelnim, nešto tješnjim malim tercama ili u nešto širim velikim sekstama, s otegnutim unisonim ili oktavnim završetkom.
Istu dvoglasnu fakturu nalazimo i u pjevanju koje najčešće izvodi par pjevača. U pjevanju se često javljaju i pripjevi na neutralne slogove (bez značenja), npr. “tani, nani, nani, nena”. Katkad pjevači izvode instrumentalne melodije na neutralne slogove i njima oponašaju svirku na sopilama (tarankanje ), pa uz takvu glazbenu pratnju znaju i zaplesati – zabalati, zatancati.
Uz svirku na sopilama plešu se mnogobrojne inačice baluna i tanca. Plesanje u kolu izmjenjuje se s plesom u dvama nasuprotnim redovima plesača ili s plesom u paru. U paru se izvode različite figure u kojima se plesačice često intenzivno okreću, a plesači brzo prebiru nogama te ponekad plješću rukama.
Istra
U Istri se u prošlosti često plesalo i uz mih, drveni puhački instrument s mješinom koji je inače rasprostranjen i u dinarskom području, a bio je poznat i na Kvarnerskim otocima. U središnjoj i sjevernoj Istri plesove ne prate sopile, nego mješoviti instrumentalni sastav, tzv. gunjci (po prevlasti gudačkih glazbala srodni gucima iz središnje i sjeverozapadne Hrvatske). Gunjci sviraju violinu (vijulin ), bas (bajs) i klarineta u novije vrijeme pridružuje im se i harmonika (“trieštinka” ili harmonika “na botune”) koja je u ovdašnjoj glazbenoj praksi nazočna i kao solističko glazbalo.
Slavonija i Baranja
Više elemenata u tradicijskoj kulturi Slavonije i Baranje odaje raskošnost i gizdavost kojima je podloga razvijeno gospodarstvo ove regije. Bogatstvo je vidljivo i u glazbi.
Gajde – puhačko glazbalo s mješinom poznato kod mnogih europskih i izvanevropskih naroda. U 19. i početkom 20. stoljeća gajdaš je u slavonskim selima bio puno cjenjeniji svirač od tamburaša. Slavonske gajde sastoje se od mješine, dvocijevne sviraljke klarinetskog tipa – tzv. prebiralice za izvođenje melodije te još jedne dugačke sviraljke – tzv. trubnja koji daje uvijek isti, prilično brenčav ton koji jednolično zvuči za čitavo vrijeme gajdaševe svirke. Gajdaš zabacuje trubanj preko lijevog ramena. Srodan instrument gajdama su dude. Nalazimo ih u zapadnoj Slavoniji, a jedina je razlika u usporedbi s gajdama da imaju trocijevnu prebiralicu.
Drugo glazbalo tipično za ovo područje jest tambura. Premda je danas proširena gotovo cijelom Hrvatskom, ona je ipak najviše zastupljena na području Slavonije. Tu nalazimo tambure raznih oblika i veličina, bilo kao solističko glazbalo (samica), bilo udružene u veće tamburaške ili mješovite sastave. Tijekom 14. i 15. stoljeća tambura je s turskim osvajanjima unesena na područje Balkana. Pretpostavlja se da je seobama Bunjevaca i Šokaca prenesena u Slavoniju i Bačku, da bi u 18. i 19. stoljeću postala najizrazitijim narodnim glazbalom tih područja. U prvoj polovici 19. stoljeća počinju se u Bačkoj formirati i prvi tamburaški orkestri. Odabir ilirskog pokreta, hrvatskoga narodnog preporoda, tambura postupno postaje i simbolom hrvatskog nacionalnog identiteta. U 20. stoljeću tambure nalazimo najčešće u većim sastavima, čisto tamburaškim, ili udružene s drugim glazbalima, primjerice s violinom i harmonikom. Redovito prate pjesme koje izvode slavonske folklorne skupine, ali još češće ples koji se u Slavoniji izvodi u formaciji kola.
Plesanje u kolu karakteristično je za cijelo panonsko područje, a osobito za Slavoniju, gdje se u selima vrlo rijetko zabilježilo plesanje u paru. Postoje razna kola, različite strukture koraka koja često nose naziv po pjesmi koja se u njima pjeva (npr. Kabanica, Ćire). Ipak, jedno slavonsko kolo zadržalo je samo naziv kolo, i ono je od svih kola najpoznatije i najomiljenije. Svojom živošću, pjesmom, podcikivanjem plesača postalo je na neki način zaštitnim znakom Slavonije. Kolo započinje žustrim plesanjem uz pratnju tamburaša. Svirku i ples prekidaju plesači pjevanjem dvostihova koje improviziraju u tom trenutku. Tada se ples smiruje i prelazi u laganu šetnju da bi nakon ispjevanog dvostiha ponovno živnuo i nastavio se opet u brzom tempu do sljedećeg prekida pjesmom.
Svatko od plesača može pjesmom “prekinuti” kolo i njome se obratiti nekome od nazočnih plesača, razotkriti nečiji nestašluk, zajedljivo se narugati suparnici, kritizirati nedavni događaj u selu.
Napjeve ovog područja karakterizira dijatonsko dvoglasje. Izvodi ih obično manja skupina pjevača, i to tako da pjesmu započinje i dalje vodi samo jedan pjevač ili pjevačica, a svi ostali pjevači izvode drugi, prateći glas. U starijim napjevima oba glasa završavaju na zajedničkom tonu (unisoni završetak), a u novijim u interval u čiste kvinte.
Pretpostavlja se da se dvoglasje s kvantnim završetkom oblikovalo u drugoj polovici 19. stoljeća pod utjecajem instrumentalne glazbene prakse. U 20. stoljeću proširio se taj tip dvoglasja cijelom Hrvatskom i područjima Bosne i Hercegovine te Srbije. U nekim je krajevima takvo dvoglasje poznato pod nazivom pjevanje na bas.
Izvor: ulomak iz knjige “Hrvatska Tradicijska kultura”
