Po suboti, u osvit prvog dana sedmice, dođe Marija Magdalena i ona druga Marija pogledati grob. I gle, nastade žestok potres, jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi i odvali kamen i sjede na njega. Lice mu bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg. Od straha pred njim zadrhtaše stražari i postadoše kao mrtvi. Kada dakle žene pogledaše, opaziše da je kamen od groba odvaljen; a bijaše vrlo velik.
Zatim anđeo reče ženama: “Znam, vi tražite Isusa Nazarećanina raspetoga. Zašto tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu kako reče! Dođite i vidite mjesto gdje je ležao. Sjetite se samo što vam je navijestio dok je još bio u Galileji, kad je govorio: Sin čovječji treba da bude predan u ruke grešnicima, da bude raspet i da treći dan uskrsne. Potecite žurno i javite njegovim učenicima, i Petru, da je ustao od mrtvih. I gle, on pred vama ide u Galileju, ondje ćete ga vidjeti, kako vam reče. Eto, rekoh vam.“
A one se žene sjetiše riječi Isusovih, brzo otiđoše s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše da obavijeste njegove učenike. I gle, Isus im iziđe ususret govoreći “Zdravo!” One poletješe k njemu, obujmiše mu noge i ničice mu se pokloniše. Tada im Isus reče: “Ne bojte se! Idite i javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!“
U ozbiljnosti i odricanju korizme, počinje priprema za još jedan veliki katolički blagdan, za dan Isusova uskrsnuća. S motrišta etnologa, opet se ukazuje isprepletenost katoličkih crkvenih obreda s narodnim tradicijama drugog podrijetla.
Kao i kod Božića, možda ipak u manjoj mjeri, opet se naziru pretkršćanski običaji i obredi vezani uz proljetno buđenje prirode i negdašnje proslavljanje početka nove godine. U vrijeme korizme svuda se nastojalo poštivati nemrs, izostaviti mesna i masna jela. Sveopće čišćenje počinje od kuće i okućnice, u lugu se perev posuđe, čiste se pomagala s ognjišta, osobito lanci i verige (u Dalmaciji ih djeca na čistu srijedu vuku po kamenim gomilama). Tek poneka folklorna pojedinost u etnografskim zapisima razbija strogost i ozbiljnost korizmenog ozračja; takva je npr. šaljiva pjesmica iz Poljica, ali i ona na svoj način svjedoči o poštivanju vjerskih propisa:
Korizma,
Kupus pogrizla,
Ulje polokala,
Muku pozobala.
(muka = brašno)
Ni uskrsni običaji nisu svuda u Hrvata jednaki, ali imaju puno zajedničkog. Neki su ograničeni na određeno područje, a drugi se javljaju na više strana s razlikama u pojedinostima. Uskrsni običaji počinju sa Cvjetnicom (Cvitnica, Ulićnica; uljka = maslina). U crkvi blagoslovljenu grančicu (masline, drijenka, vrbe, rakite, palme) kod kuće će zataknuti za stropnu gredu, raspelo ili sliku sveca, da im uz blagoslov donese i zaštitu od groma (za nevremena njezin će djelić poslužiti u različitim magijskim činima).
Blagoslovljenu grančicu seljaci će odnijeti i na polje, k blagu, pčelama.
Vjerovanje u osobitu moć vode, cvijeća i zelenila dolazi do izražaja i u djevojačkom običaju kićenja zdenca u noći uoči Cvjetnice (u Slavoniji i u obilasku više bunara) te umivanja u vodi s cvijećem na Cvjetnicu radi zdravlja i ljepote lica, ali i na Veliku subotu kad zazvone zvona (ako su u tom trenutku u crkvi, djevojke nastoje doći do blagoslovljene vode). U Velikom tjednu priprema se sve za nastupajuće blagdane: uređuje se kuća i okućnica, priprema hrana i odijelo (za Uskrs se prelazilo na laganiju odjeću i nastojalo priskrbiti bar nešto novo), boje i ukrašavaju uskrsna jaja.
Od Velikog četvrtka, kad se zavežu crkvena zvona, pa do njihova razvezivanja i ponovne uporabe na Veliku subotu, umjesto zvonima mještani se pozivaju na molitvu i u crkvu škrebetaljkama, čegrtaljkama, klepetarnicama. U crkvi je obično jedna veća naprava za to, ali je po selima to omiljen dječji uskrsni zadatak: uz škrebetanje, na određenim mjestima oni uzvikuju i ustaljen poziv. Djeci se pripovijeda kako su zvona odletjela u Rim, Svetom Ocu na blagoslov.
U Velikom tjednu široko je rasprostranjeno i udaranje prutovima po crkvenim klupama (šibanje, tući barabana, tjerati korizmu), a negdje mladići šibaju djevojke i odrasliju djecu. Na Veliki petak svuda se strogo postilo, a ponegdje i pilo vino (bilo zbog podsjećanja na Isusovu krv ili vjerovanja da će tako ojačati svoju).
U pučkom crkvenom pjevanju na taj dan (pjevanje muke) na mnogim su mjestima sačuvani vrlo stari i lokalno različiti napjevi. Na otoku Hvaru do naših je dana očuvana procesija, ophod Za križem u noći između četvrtka i petka, u kojoj sudjeluju članovi bratovština iz šest sela. Post, odnosno nemrs završava svečanim blagoslovom jela u crkvi (svetenje, posvećenje) i njegovim blagovanjem u obiteljskom krugu na Uskrs. I taj crkveni blagoslov ima svoj folklorni dodatak: djevojke i mlađe žene s blagoslovljenim jelom trče svojim kućama da bi cijele godine bilo dosta jela u njihovoj kući ili da bi se te godine udale. Među ostalim jelom i pićem koje se nosi na blagoslov obvezatna su i osobita uskrsna peciva, bolji kruh ili kolač, različito oblikovani inazivani.
Postanak hrvatskog (dijalektalnog) imena za Uskrs – Vuzem, Vazam objašnjava se prestankom nemrsa, odnosno ponovnim uzimanjem mesa (vzeti meso).
Crkveni blagoslov vatre u uskrsnoj noći, simbol uskrslog Krista – svjetla svijeta, također je imao svoje folklorne komentare: s vjerovanjem da će osigurati sreću, s blagoslovljenog ognja ispred crkve kući su odnosili ugarke i živu vatru (pomoću pripaljene gube i drukčije), njome obnovili kućnu vatru koju su negdje nastojali očuvati neugašenu sve do sljedećeg Uskrsa. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj u uskrsnoj su se noći palile i vatre drukčijeg podrijetla, uskrsni kresovi (vuzmenke, vazmenke, vuzelnice, vuzmenjaki, krisi). Srodne drugim proljetnim kresovima, dakle pretkršćanskog podrijetla,
ove uskrsne vatre poznate su i Gradišćanskim Hrvatima (vuzmeni ognji); nije sigurno jesu li ih Gradišćanci poznavali još u staroj domovini ili su ih prihvatili u novoj; čini se da je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj paljenje vatri za Uskrs uvedeno pod utjecajem srednjoeuropskog kulturnog kruga.
Još jedna osobitost uskrsne noći u kajkavskoj Hrvatskoj je ophod raspetnika, križićara, mlađih muškaraca s raspelom i bubnjem koji su pjevali stare uskrsne pjesme i prikupljali darove (pjesma raspetnika Kristuš je gore stal zapisana je u Pavlinskoj pjesmarici još 1644).
Jedna od najpoznatijih uskrsnih tradicija, u nas kao i diljem Europe, bojenje i ukrašavanje jaja, nesporno je pretkršćanskog podrijetla. Etnolozi ističu da je u svih Slavena jednaka u ornamentici i tehnici ukrašavanja (nanošenje crteža voskom na ljusku i bojenje prirodnim bojama). O starini ove tradicije svjedoče i arheološki nalazi.
Simbolika novog života, zametak kojeg jaje i stvarno nosi u sebi, pripomogla je skladnom uklapanju ove tradicije u kršćanske uskrsne običaje. Uskrsno jaje može se darovati kao izraz sklonosti i prijateljsta, a s njima se i na različite načine igraju djeca i mladež u uskrsno vrijeme. Uskrsna jaja se razmjenjuju i imaju osobitu ulogu pri činu sklapanja posestrimstva (Međimurje, Podravina).
Na uskrsni ponedjeljak, poslije dugog vremena odricanja od zabave i plesa, opet počinje društveni život. Poznata su i osobita uskrsna kola, i na sjeveru i u jadranskom dijelu Hrvatske.
Izvor: uvod iz knjige “Hrvatska Tradicijska kultura”
