Starigrad – Paklenica na obali Velebitskoga kanala, a u podnožju južnog Velebita bio je naseljen još u doba Rimljana. No, zbog turskih upada mjesto je bilo napušteno u 16. stoljeću, da bi se ponovno osno-valo u 17. stoljeću te danas postalo jedno od poznatih turističkih mjesta na Jadranu. Osim toga, iz Starigrada se kreće u obilazak Nacionalnog parka Paklenica i najviše vrhove Velebita. Međutim, u Starigradu je vrijedno razgledati i staru predromaničku crkvicu Sv. Petra i ruševine Većke kule. Ova srednjovjekovna utvrda podignuta je na samom morskom žalu i služila je za obranu od Turaka. Postoji mišljenje povjesničara da je Većka kula u Starigradu podignuta mnogo ranije, u 13. stoljeću, a kasnije je poslužila i za obranu od Tatara. To na neki način potvrđuje i narodna legenda vezana za Većku kulu u kojoj je, prema toj legendi, pokopan kralj Pasoglavac. A zna se da je to u Hrvata bio naziv za Mongole koji su prodrli u hrvatske krajeve sa sjevera pa sve do Klisa i Splita. Naime, glavnina mongolske vojske nalazila se u široj okolici Zadra i ovdje je vjerojatno održana ona odlučna bitka koja se inače stavlja na Grobničko polje pokraj Rijeke. Navodno je hrvatska vojska predvođena nekim svojim knezom porazila Mongole pokraj Zadra, a taj se knez uspio dočepati mongolskoga kana Vula i odrubiti mu glavu. Kao kršćanin pokopao je kana na području današnjega Starigrada unutar ili uz postojeću tvrđavu. Narod, kao svjedok tog događaja, opisao nam je u svojoj predaji izgled mongolskih ratnika. Kako su Tatari bili ljudi niskog rasta, odjeveni u krzna, uvučenih glava u ramena, jer su bili konjanici, tipični Azijci, pa su ostavljali takav dojam da ih je narod nazvao – “pasoglavcima”. Nije slučajno što je ova legenda vezana za ovaj kraj i utvrdu.
U davna vremena neki divlji narod prodro je u zemlju jednog dobrog kralja. A ovaj dobri kralj je sa svojim velikim blagom bježao i bježao, sve dok se nije skrasio u Dalmaciji, negdje uz obalu Jadranskog mora. Taj divlji narod krenuo je u potjeru za kraljem želeći se domoći i njegova života, njegove glave, a ponajviše i njegova blaga. I tako su i oni došli do obale mora. Tek tada je narod Dalmacije vidio pred kakvim je spodobama bježao dobri kralj. Nisu to bili samo divlji ljudi, nego su to bile ljudske spodobe s pasjom glavom. Bili su niska rasta, pognutog držanja, obrasli dlakama. Medu njima se posebno isticao njihov kralj koji je bio sin neke kraljeve kćeri i psa. Taj bi kralj, prije nego što bi progovorio, najprije tri puta zalajao. Vojska dobroga kralja i narod odupirali se tim divljim ljudima koje su nazvali – “pasoglavcima”.
Odlučna bitka trajala je tri dana. I u toj bitki “pasoglavci” su bili poraženi, a njihov kralj ubijen. Kralja Pasoglavca ubio.je jedan biskup. Odrubio mu je glavu, a tijelo zakopao u Većku kulu pokraj potoka Paklenica, što kraj te kule utječe u more. Da bi pobjednici bili sigurni da se krali “pasoglavaca” ipak neće podići iz groba, pokopali su ga na dubinu od 99 sežanja ispod zemlje.
Za ovo junačko djelo dobio je pobjednički biskup od pape na dar lijep križ. Dugo godina nakon toga, kada je biskup bio ha samrtnoj postelji, zatražio je da se poklonjeni papinski križ zakopa u Većku kulu kako bi se i na taj način spriječio izlazak kralja Pasoglavca iz groba.
Ulomak iz knjige: Legende puka hrvatskog, Tomislav Đurić
Foto: Večka kula na Starigradskoj obali, wikipedija
