Od niza nadnaravnih i demonskih bića kojima su prožete hrvatske predodžbe o svijetu i životu, neka su raširena po svim hrvatskim krajevima poput vila, vještica, vukodlaka … Neka se, međutim, javljaju na ograničenom hrvatskom prostoru. Tako je po cijelome jadranskom području poznato vjerovanje u niz demona istoga ili sličnoga naziva (malić, macić itd.) koji se, doduše, razlikuju u detaljima, ali su zapravo varijacije jednoga tipa. Njihove pandane nalazimo tek sporadično i u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Od kraja do kraja nailazimo na vjerovanja u neka bića koja su po svojim nazivima i nekim detaljima praktično nepoznata izvan mjesta u kojima su zabilježena, ali usporedbom njihovih manifestacija pokazalo se da među njima možemo uočiti koliko sličnosti toliko i razlika.
Bez obzira što su neka od tih bića prema čovjeku blagonaklona, milosrdna pa čak i velikodušna, ljudi ih a priori smatraju opasnima, boje ih se i zapravo je njihov stav spram njih negativan (s izuzetkom jednoga kao bezrezervnoga zaštitnika ljudi). Razlog leži u uvjerenju da njihova moć i njihov razum nisu naravni i čovječanski, već upravo obrnuto, nadnaravni i nadčovječanski (što zastrašuje samo po sebi) i, ako i kad žele, mogu ih upotrijebiti protiv čovjeka.
Najpoznatije, najomiljenije i rašireno po svim hrvatskim krajevima jest vjerovanje u vile i o vilama.
Vile
Vile su stvorenja kao ljudi, a ipak nisu ljudi, kako su na osebujan način još godina 1905. opisane u jednom izvoru. To su neobična i tajanstvena ženska bića koja provode svoj život daleko od ljudi, a ipak se s ljudima susreću, razgovaraju s njima, vole ih i pomažu, a katkad se i naljute na njih. Žive u punoj slobodi uglavnom po gorama, uz jezera ili u njima, pored izvora ili u zemlji u vilinskim pećinama i jamama. Vjerovalo se da su vile ženska djeca Adama i Eve koje su oni od Boga sakrili, pa premda ih nije blagoslovio, ipak se na njih smilovao i umjesto svoga blagoslova podario
ih je snagom, ljepotom, brzinom i gospodstvom u oblacima, vodama, planinama, pustinjama, jezerima, jamama i spiljama. Zato su ta mjesta njihova obitavališta.
Ljudi ih mogu vidjeti u raznim prilikama: najčešće u ranu zoru ili u sumrak, ili ako nekoga pastira prevari san usred bijela dana te se iznenada probudi, može kraj sebe ugledati vilu koja mu se za to vrijeme brinula o stadu.
Izgled im je gotovo božanstven. To su mlade žene izvanredne ljepote, visoke i vitke, bujne raspuštene kose ili spletene u raskošne pletenice koje, umivajući se ranom zorom na izvoru ili bunaru, češljaju zlatnim češljevima. Odjevene su u bijelo. Kite se zimzelenim vijencem na glavi,
a katkad imaju zlatnu krunu i zlatnu zvijezdu na čelu. Opasuju se zlatnim pojasom. Vjerovalo se da se u okrilju (rnarama ili što drugo od odjeće) zapravo nalazi njihova nadnaravna snaga, te ako
im tko otme okrilje, one gube svoju vilinsku moć i postaju obični smrtnici (nerijetko se baš spominjani zlatni pojas smatra mjestom u kojem je koncentrirana vilinska moć, a to je u vezi s predodžbom o nadnaravnoj snazi pojasa). No, uza svu svoju neobičnu ljepotu, spominju se u našem narodu i dvije ružne pojedinosti. Jedna vrlo rijetko, a to je da im kosa zaudara, a druga, da umjesto ljudskih stopala imaju kopita od mazge, magarca, konjska kopita, kozje noge ili goveđe. Navodno vile pomno skrivaju ovaj svoj nedostatak. Hrane se plemenitim proizvodima kao što su med,
maslo, mladi janjčići, prasići, kako se vjerovalo u južnim dijelovima Hrvatske. Iz panonskih pak krajeva potječe podatak da su jele mrvice koje su ostale na stolu nakon što su ljudi blagovali. Vilinska bića ne piju vodu iz običnih bunara, izvora i rijeka, nego, kako im i dolikuje, iz nepresušnih izvora. Tijekom dana umivaju se i češljaju na bunarima (obično ranom zorom) i, ako tamo koga zateknu, nose ga sa sobom. Kupaju se u jezerima, sastaju u planinama i sl. gdje plešu vilinska kola na proplancima i livadama. Ponekad se na livadi može vidjeti ugažena trava i to je mjesto gdje su plesale kolo. Kad je istodobno sunce sijalo i kiša padala, te se nakon toga pojavila duga, govorilo se da se to vile češljaju i plešu kolo. Obožavaju konje i vrlo su sretne ako nekome ostane konj noću izvan staje, jer se tada s njime igraju svu noć i pletu mu grive u pletenice. Te se pletenice ne smiju ili ne mogu rasplesti, odnosno, ako se i raspletu – same od sebe- to je značilo da su ih vile rasplele. Iz svega što čine vidi se njihova nadnaravna moć. Možda najslikovitije o tome kazuju podaci da su ljudi vjerovali kako vile grade kule, mostove i slične velebne građevine kakva je npr. pulska Arena. Budući da su u načelu prema ljudima dobre, blage i milosrdne, rado pomognu svakomu čovjeku s kojim se susretnu. One, međutim, nikada ne daju nešto od svojih nadnaravnih moći, već samo praktične stvari. Pomažu ljudima u poslu, daju im materijalne stvari, liječe ljude travama ili ih uče liječenju travama. Dolaze siromašnima u pomoć, zalutalom putniku pokazuju put, vojniku osnaže desnicu, uspavljuju dijete koje plače u kolijevci.
No, katkad pokazuju i lošije strane svoje ćudi. Recimo, ukradu posebno lijepo i napredno dijete i odgajaju ga za sebe, a moguće je da ukradu dijete a majci podmetnu svoje. Lošija je strana njihove ćudi i osvetoljubivost. Primjerice ako tko prekrši njihov zahtjev da o susretu s njima nikome ništa ne kazuju ili ako im se zamjeri na neki drugi način, primjerice ako se priča o njihovim ružnim stopalima, one će mu se osvetiti. Dotični neće imati uspjeha u poslu ili ako se prekrši obveza da se ne pogleda dar što su ga dale čovjeku sve dok ne dođe kući. Ako se to pravilo prekrši, od dara ostaje samo ugljevlje i sl. Tko nađe djetelinu s četiri lista, u Slavoniji znanu kao vilinsku travu, bit će sretan i bogat, ali jao njemu ako je baci u vatru! Osim naravno, ako se ne nakiti jednom otrovnom biljkom koja štiti od vilinske osvete. Vile ne vole da ljudi nagaze na mjesta gdje plešu svoja kola, što znači da čovjek od njih može stradati “ni kriv ni dužan”. Prema tome, svaki je susret s vilom potencijalno opasan. Ona doduše iz dobrote ili zahvalnosti može pomoći svojem štićeniku, ali je njihova komunikacija opterećena barem jednim uvjetom, zapravo zabranom. Čovjek je, međutim, samo čovjek i kad-tad nađe se u prilici kada poklekne i krši tabu. No, u vila oprosta nema a osveta, manje ili više okrutna, nastupa istoga časa. U načelu dakle, ljudi vjeruju da nije dobro susresti se svilom, a ako se susret ne može izbjeći, najbolje je praviti se da ne vide i što prije se udaljiti. No, opasnost koja prijeti od vila mora biti nečim izazvana, a to je kršenje tabua, što je, kako će se poslije vidjeti, značajna razlika u odnosu na one opasnosti koje vrebaju na ljude od drugih demonskih bića. Prema ljudima koji prihvaćaju njihovo prijateljstvo, vile su dobre, štoviše, postanu njihovi patroni. Učine ih vidovitima i pouče ih znanju o ljekovitim travama, pomažu u poslovima i životu općenito i sl. Oni koj i ne prihvate to prijateljstvo, stradaju jer su vile previše samodopadne da bi prihvatile neuspjeh. Vile se, dakle, rado druže s ljudima, posebno mladićima i djevojkama. Primamljuju mlade momke kako bi s njima imale poroda (jer vila muškoga roda ili uopće nema ili ih je vrlo malo). Dok se u većini krajeva vjerovalo da vile imaju samo ženski porod, ponegdje se smatralo da rađaju i mušku djecu. Vila se može vjenčati i s običnim čovjekom i imati djecu, no to se uglavnom događa preko njezine volje kada je čovjek zarobi, otme joj okrilje s moćima i sl., a ona čeznutljivo čeka dan kada će pobjeći, pri čemu odvodi i djecu. Ljudi su postajali sve lošijega morala i njihov je način življenja počeo uznemiravati vile. Tada ih je počelo nestajati. Ali ne baš svih; neke su se zapravo povukle u more gdje i dalje žive kao sirene. Premda gotovo zaboravljeno i u ostacima, etnografska je građa zabilježila vjerovanje u porodna demonska bića suđenice (sudenice , sudbine, sudbinice, sujenice, sudnice, rodenice, rejenice) – neke vrste vilinska bića koja određuju čovjekovu sudbinu u času rođenja. Predočene su pretežno kao tri žene koje se pojavljuju nakon rođenja dolazeći rodilji i djetetu, dogovarajući se o djetetovoj sudbini. Svaka nešto predlaže, a obično će biti onako kako je rekla posljednja. Vjerovalo se da, ako rodilja probdije cijelu noć, može ih čuti ili kako se vjerovalo, običnom su čovjeku nevidljive, ali ih može vidjeti onaj tko ima kod sebe cvijet paprati. Ima krajeva u kojima je bilo uobičajeno ostavljati hranu na stolu kojom bi se dotična bića počastila, te bi nakon ukazane im časti bila milostiva i dobronamjerna u proricanju.
Izvor: ulomak iz knjige >>>> “Hrvatska etnografija” fotografije >>>> “amethystana.deviantart.com”
