Pisati o rijeci Gackoj a ne spomenuti vodenice, mlinice ili kako ih mještani nazivaju malenice, pile na vodeni pogon, naprave za pranje sukna i kićenih biljaca (kokvi), naprave za stupanje sukna (stupe), bilo bi neoprostivo. Neoprostivo je i to što tih naprava na najvećem dijelu toka rijeke Gacke više nema. Velike količine vode i pogodna konfiguracija korita rijeke već je na samim izvorima omogućila izgradnju vodenica, pila, koševa i stupa.
Od glavnog izvora Gacke, Tonković vrila, pa do izvorišta pritoke Sinačke pučine, Kostelke, do malih periodičnih pritoka u selu Čoviće i Prozor i veličanstvenih slapova u selu Švica (Male Plitvice), bili su još davno sagrađeni ovi izuzetno lijepi, funkcionalni i žiteljima potrebni objekti. Ti objekti, uz funkciju koju su imali, bili su mjesta okupljanja i društvenog života mještana iz neposredne blizine. To su bila mjesta razmjene dobara, veselja, sastanaka starijih i mlađih, njegovanja običaja, tihih i glasnih šaputanja o svemu i svačemu.
Rijeka Gacka, uz svoju čistoću i biološki potencijal, je voda stalnog i ujednačenog kapaciteta i protoka tijekom čitave godine, a naseljenost ovog kraja nije bila slučajna, nego izuzetno pogodna u zadovoljavanju osnovnih životnih potreba svakog čovjeka. Područje Like i Krbave, dijelom i krajeva
Gacke udaljenijih od same rijeke, dijela Korduna i Bosne, a pogotovo Hrvatskog primorja, u ljetnom periodu oskudjevalo je u pitkoj vodi, a voda je značila praktički sve. Upravo zbog toga rijeka Gacka je bila i ostala prava blagodat za sve njene žitelje iz bliže i dalje okoline.
Mlinovi, pile, stupe i koševi su na Gackoj radili čitavu godinu i velik je broj stanovništva stalno koristio sve blagodati riječne prirode. Evo samo nekoliko statističkih podataka o broju takvih objekata koji nam potvrđuju kolike su, samo unazad nekoliko desetljeća, bile potrebe za obavljanje te djelatnosti i koliki im je bio značaj. Krenimo od izvorišta i prebrojimo sve te prekrasne primjerke narodnog tradicijskog graditeljstva na Gackoj i pritocima, ne samo da utvrdimo njihov broj, nego i da se prisjetimo jesu li svi ti divni ruralni objekti morali baš platiti žalosni danak napretku, ili je veći broj tih objekata mogao ostati i danas u funkciji, a dio njih promijeniti namjenu, kao što je to učinio ostali svijet koji ljubomorno njeguje svoju tradiciju i kulturu.
Što je – tu je. Oni koji budu čitali ove retke donijet će svoj sud, a vjerujem da za ono što je danas od tih objekata ostalo, ova generacija neće dozvoliti takav nemarni odnos, kao što su iz bilo kojeg razloga dozvolili njihovi djedovi i očevi.
Krenimo redom
Na glavnom izvorištu Gacke Tonković vrilu bilo je šest vodenica s 12 pari kamenova, dvije pile na vodu, stupa i dva koša za pranje sukna. Na desnoj pritoci Gacke, Sinačkoj pučini, na gornjoj i donjoj skeli bilo je sedam mlinica s 14 pari kamenova, pila na vodu, stupa i koševi. Na lijevoj
pritoci Gacke, KosteIki, dvije mlinice s pet pari kamenova i pila. Na pritoku Malinišće, kod bivšeg hotela Gacka, dvije mlinice i vodena pila. Na periodičnom potoku u selu Čoviće mala mlinica, a kod današnjeg mosta na putu Čoviće – Crno Jezero također mali mlin koji je radio samo u rano proljeće. U selu Prozor uz cestu Otočac – Lešće (Šajnerica-Špilnik) na periodičnom potoku Markovcu stajala je mala mlinica. I danas kad stariji ljudi putuju, a žele izaći na Špilniku kažu: – lei im izaći kod Mikine malenice. Nizvodno, u selu Šumećica pod brdom Sinjal bila je veća mlinica, a druga u Donjem gradu u Otočcu na raskrsnici ceste prema Senju i Švici, u neposrednoj blizini drvne industrije. U Otočcu u Donjem gradu kod nekadašnje tekstilne tvornice Oteks na takozvanom generalnom kanalu bila je još jedna mlinica s dva para kamenova, među prvima prestala je s radom. Na sjevernom rukavu Gacke od Glavaca do Brloga (Babić Mosta) nalazilo se šest mlinica i jedna pilana, u Kompolju dvije i jedna na Klančiću na samom rubu Brloga prema Kompolju.
Selo Švica sa svoja dva divna jezera i veličanstvenim slapovima predstavljalo je krunu ljepote rijeke Gacke. Slapovi Gacke u Švici svojom konfiguracijom omogućili su tadašnjem stanovništvu da na relativno malom prostoru izgraditi mnoštvo vodenica, pila na vodeni pogon, stupa za stupanje domaćeg sukna, a kasnije i za izgradnju male hidroelektrane (100 KW) koja je proizvedenom strujom podmirivati potrebe grada Otočca i okolnih sela.
Hidrocentrala u Švici je jedna od najstarijih hidrocentrala (sagrađena 1936.) u Hrvatskoj i predstavlja svojevrsni spomenik tehničkog graditeljstva vrijedan njegovog čuvanja i održavanja. Po nekim saznanjima, kada je Švica bila u svom punom sjaju i usponu, na tom slapištu bilo je oko petnaestak mlinova (32 para kamenova), tri vodene pile, pet koševa za pranje biljaca i dvije stupe za sukno.
Mliništa, ili kako su ta mjesta nazivali skela (isto kao u Sincu i Lešću), bili su žila kucavica i centar trgovine, razmjene dobara i mjesto njegovanja bogatih narodnih običaja. O tom dijelu Gacke doline, na žalost, danas su ostale samo uspomene i po koja narodna pjesma kao ona o curici i crvenom rupcu, švičkoj pogači od mlinarskoga krova i druge pjesme.
Zaključujući ovaj dio o lijepoti i jedinstvenom tradicijskom graditeljstvu, samo još prije tridesetak godina stanje je bilo ovakvo:
– 41 vodenica (mlinica)
– 83 pari kamenova
– 9 pila na vodeni pogon
– 9 koševa za valjanje i pranje biljaca, deka, ogrnjača za konje i sukna koje je narod upotrebljavao za odjeću (lače, ćurke, alje) i obuću (coklje).
Može se postaviti jednostavno pitanje: je li stvarno bilo neophodno potrebno uništiti sjeverni rukav rijeke Gacke, Švicu, njena slapišta, mlinice, stupe, koševe i pilane, mlinice na Babić Mostu u Brlogu, mlinice u Kompolju, da bi se dobio koji kilovat struje više u HE Senj? Koliko se dobilo proizvodnjom struje, a koliko izgubilo uništavanjem nekoliko sela, koliko se izgubilo na tradiciji – što je nemjerljivo u svakom novčanom iznosu, a koliko je izgubljeno što je nestalo Donjeg Švičkog jezera i slapova koji su se mogli uspoređivati samo s Plitvičkim jezerima i Rastokama u Slunju? Zašto je u turističkom smislu nestalo Švice kao hrvatske Švicarske u malom? Na ova pitanja nema suvislih odgovora nego samo izbija gorčina i žal za učinjenom i nepopravljivom štetom ljudske gluposti i pohlepe. Vjerujte mi, slike tih ruina danas se nalaze u mnogo prospekata i reklamnih plakata. Još i danas koji neupućeni turist potraži Švicu, prođe kroz nju i zapita: – Oprostite, a gdje je Švica?, Kako do nje mogu doći? Ljudski stid pred takvim pitanjima pokunji glavu svakom mještaninu Švice, ali i svakom onom tko ima i najtanji osjećaj za ljepotu prirode.
Narodni tradicijski genij je velik, pa narodna izreka kaže:
Vuce, vuče velikih htijenja, što će reći pokolenja.
Ulomak iz knjige: Gacka – Europska kraljica boje opala – Milan Štefanc Ćićo
