„Blaženo li ono vrijeme, kad su naši vozari ili kako smo običnije rekli kirijaši vozili robu od četiri dana puta i služni silne novce. ” Tako će i danas još koji put kimnuti sjedoglavi starac, koji pamti, kako je bilo pred četrdeset i više godina. A pri tom zaboravlja, da su ti kirijaši uz put i u povratku opetano trošili silne novce, pa da su i oni i konji za to doba mogli kod kuće liepoga posla izraditi, koji bi im vrjedio bar toliko koliko njihova kirija. Ej al su se i promienila vremena! Kud se njegda jedva moglo proći, šumskom gustinom, danas huji željeznica deset puta brže od najboljih konja, jer vatrenjaču ne treba pred svakom krčmom hraniti, pojiti i odmarati. Kad si njekad — tomu je u nas jedva šestdeset godina — htio da podješ od Senja do Zagreba, trebalo je najprije urediti kuću, možda i pismeno ostaviti, što će biti s tvojom imovinom i sa tvojom porodicom, ako se ne bi živ i zdrav povratio doma, i prije svega pomolio se Bogu i ti i svi tvoji, samo neka ti Bog da sreće, pa da te ne zadesi kakovo zlo na velikom putu. Istina, krštena smo čeljad, pa ćemo se i sada pouzdati u dobrotu božju, kad nam je poći od kuće u daljinu. Ali kamo si njekada trebao sedam dana, danas liepo sjedneš u željezna kola i parostroj odvesti će te tamo u jedan dan. U ono sedam dana potrošio si, pa da si se hranio suhim hljebom, što za konje i za kola, što za konak, bar dvadeset forinti, danas ne trebaš ni polovicu toga i još si uštedio šest dana života svojega, šest dana junačkom poslu, od kojih ti svaki opet liepih novaca vriedi. A imaš li robu kamo da pošalješ? Jao! kako je to bilo njekad! Ako si htio od Broda do Osieka da dopremiš 5 mjerova žita, hajde uzmi kola, upregni dva dobra žerava i gledaj, ne ćeš li putem zagreznuti u blato, da se ne izvuče od kišovite jeseni do suhog podzimlja. I po najljepšem putu opet si trebao podrug dana tamo i jedan dan natrag, pa jedi i pij ti, konji se hrane i ukonačuju, ode ti puno od utržka za liepu božju hranu. A danas napišeš, kamo i komu ćeš poslati, baciš tamo na željeznicu, platiš krunu, šta li, pa te nije više briga, da robu ne će dopasti onomu, komu je namienjena.
Nego sa željeznicom već si se kako tako sprijateljio. Znaš, da vrela para tjera one kotače, znaš da parovoz ili parna kola mogu povući nebrojeno centi, što bi jedva odvuklo stotina najboljih konja. Ali se čudiš i krstiš onoj žici, što ide od kolca do kolca, i koja prenaša rieč ljudsku u tren oka ako hoćeš do Beča, ma oko cieloga svieta. To ti je brzojav. A rad bi znao kako to može biti. Ali nije lako dokazati, kako je. Munjina, munjevna ona sila, koja se ukazuje jednako u veličajnom bliesku kao i u dlaci mačjoj, ako je u tamnoj noći rukom uz dlaku pogladiš, sila koja se nalazi svuda po božjoj prirodi, ona se krila i u onom stroju, što ga čovjek, vješt tomu poslu dirne, da proglasi svoje misli dotičniku u daljini, kojemu su namienjene. Onda ta skrivena sila munjevna nedohitnom brzinom proleti onom kovnom, obično bakrenom, žicom, koju si već toliko puta vidio, i nosi glase tvojim milim, koje je sudbina razstavila od tebe. i opeta ti nosi odgovora, tako da se možeš i obaviestiti i utješiti, već kakova se prilika desi. Pa ako ti je kao pametnomu čovjeku stalo do svega, što se sbiva po širokom svjtetu, brzojav ti javlja iz najdaljih krajeva danas, što se sbilo jučer; i tako je danas jedan dan vremena dovoljan, da znaš ono, što je tvoj djed njekada doznao za mjesec ili godinu dana. a može biti da nije nikada, jer je u ona stara vremena sviet živio tako, da i nije znao, što se sbiva iza trećega sela. I tako je čovjek bio neznalica, ne misleći da i za planinom ima svieta, koji radi i uživa, koji je puno napredniji od nas.
Zato sinko, poštivaj čovječji um, koji je stvorio takova krasna djela. On ti je otvorio vrata svietu, pa ako si ti razborit razumjet ćeš lako. da je sve tebi na probit i napredak.
Uputa
Tko hoće da se poveze parobrodom ili željeznicom, treba da odo do postaje. Na parobrodarskoj stanici i na kolodvoru željezničkom ima b l a g a j n i c a (kasa), gdje treba da zaišteš voznu kartu do onoga mjesta, kamo već hoćeš da dođeš. Za to putnik plaća odredjenu svotu, tko hoće, da se gospodski vozi t.j. na kolima udesnijim i ljepše opremljenim (I. i II. razreda), mora platiti više, tko je zadovoljan s drvenom klupom, da na njoj sjedi (III. razreda), plaća manje. Prtljage svatko smije ponijeti, što se u ruci nosi; ako je pako veći komad (kovčeg, velik koš, bačva i dr.), za to napose nješta plaća, a isti se komad smješta u posebna kola. Kad takov komad na blagajnici službenikom željezničkim preuručiš, oni će ti izdati pismo (cedulju), koju valja pokazati i predati na postaji, gdje ćeš izaći. Onda će ti se povratiti i ta prtljaga.
Brzojavke se primaju u brzojavnom uredu. One moraju biti napisane tako, da se dobro mogu čitati. Osobito nadpis (adresa) mora biti jasno ispisan. Za nju se plaća u našoj državi po tri novčića od svake rieči, a za najmanju brzojavku 25 novčića. I novci se mogu brzojavno poslati. Onda se osim onoga, što za brzojav ide, plaća još onoliko, koliko bi se po prilici i za novčano pismo platilo.
Razumije se po sebi, da se može putovati samo od postaje do postaje i željeznicom i parobrodom. Isto se tako i brzojavke šalju samo od postaje do postaje. Ali ti je slobodno brzojavku upraviti na njekoga koj može stanovati gdie i nema brzojavnoga ureda. Nego onda valja brzojaviti do one postaje, koja je najbliža stanu dotičnika, i zatražiti, da se ta brzojavka bud poštom, bud po koiem pismonoši odpremi do svoga cilja. Za oboje se plaća, što je zakonom ustanovljeno.
