Kao što Isus umrije i uskrsnu,
tako će Bog i one koji usnuše u Isusu,
privesti zajedno s njime.
I kao što u Adamu svi umiru,
tako će i u Kristu svi biti oživljeni.
1 Sol 4, 14; 1 Kor 15, 22
Na blagdan Svih svetih, 1. studenoga uvečer, a to je uočnica Dušnog dana. Počinje se zvoniti uvečer nakon pozdravljenja i traje do jutra.
Nakon večernjeg pozdravljenja na blagdan Svih svetih, dolaze dečki i mladi ljudi kod zvonika, te zvone po redu. Svaki za svoje pokojne i pritom za njih moli. Zvonilo se na uže, a da bi zvono pravilno tuklo bilo je potrebno izvježbati pokrete ruku! Reklo se: treba znati zvoniti. Ako se netko i zabunio te nije dobro tuklo zvono, te noći se to nije zamjeralo. Oni koji su već odzvonili, najčešće nisu odlazili kući nego su u društvu provodili još dio noći. Budući su noći već u to doba hladne, ložila se vatra. Muški su zvoneći molili u zvoniku, a ostali ukućani su uz vatru u šporetu u mraku molili kod kuće za svoje pokojne.
Na blagdan Svih svetih išao je zvonar kroz selo s amperom i korpom. U korpu je stavljao slaninu koju su mu ljudi (žene) dali, a u amper vino. U to je doba godine vina imala svaka kuća, bilo otočenog u podrumu, bilo još ne otočenog ispod koma u kaci, pod šupom. Tako je svaki gazda davao zvonaru jedan lončić pa nije bilo teško napuniti amper. Sa slaninom je već bilo teže. U ovo doba godine slanine već nedostaje a nove svinjokolje tek predstoje. To skupljeno vino zvonar je donosio kod zvonika pa su dečki i ljudi to pili.
Završetak Drugog svjetskog rata i preokret vlasti uzrokovali su zaborav mnogih običaja na selu, a neki su potpuno iskrivljeni čak do te mjere da nemaju nikakve veze s vjerskim nazorom i učenjem.
autor teksta: Ivica Ciganović, NARODNI ŽIVOT I OBIČAJI SELA ALILOVCI, Foto: Tomislav Ciganović
