Nekad se znao red. Nije se cura samo tako pogledala preko plota pa već uvečer ljubila, a ne. U Slavoniji je to bio običaj, pravilo i sveta igra pogleda, pjesme, darova i – najvažnije – stida.
Sve je počinjalo na kirvaju ili na kolačini, kad bi se u selo slile cure iz okolnih mjesta. Svaka s cvijetom u kosi i očima koje ne gledaju pravo, nego samo kradom, ispod trepavica. Momci bi stajali sa strane, nabijeni ponosom i rakijom, gledali koga će zaprositi „na pjesmu“. A cure? One su se smijale samo na pola – jer cijeli osmijeh bio je pristajanje.
„Oj djevojko, dušo moja,
daj mi ruku, bit ću tvoja.
Tvoje oči, srce piju,
kad me gledaš, dušu griju.“
Pjesma se pjevušila tiho, ispod glasa, kao zavjet. Ako bi je momak uputio baš njoj, a ona ostala u kolu – bio je to znak. Ako se osmjehnula, srce mu je već igralo tamburaški bećarac.
Ako bi mu se neka svidjela, dolazio bi s jabukom zamotanom u rubac. To nije bila obična jabuka. Bila je crvena kao krv pod kožom i teška kao obećanje. Ako je djevojka uzela jabuku i rubac vratila – znalo se da ga nije otpisala. Ako je pak ostavila jabuku na prozoru da uvene – znao je, nije mu suđeno.
A nekad bi došao i pod pendžer. Ne da viče, ne da zove. Samo da stoji. Djevojka bi se pojavljivala tiho, u bijeloj podsuknji i s maramom na ramenima. Ne bi progovorili više od dvije-tri riječi.
– Bila si lipo obučena danas.
– A ti si jako gled’o.
I to je bilo dosta. Ljubav nije tražila riječi – nego prisutnost.
„Dragi mi je kapu nakrivio,
da bi mene lipo pogled’o.
Ja sam njemu ručnik izvezla,
nek’ se sjeti čija sam ja bila.“
U kolu se sve znalo. Ako cura primi momka za ruku i ne pusti ga kod treće promjene – to je značilo da je njegova, barem tu večer. A kad bi se pri kraju drmeša okrenula unatrag i nasmiješila – znao je da je život stao i opet krenuo.
A što kad roditelji ne daju?
„Prošla sam kraj tvoje kuće,
Nisam tebe vidjela,
Al’ sam tvoju staru majku
S okna kako gleda – mene.“
„A iz kuće zbori mati:
‘Ne gledaj ga, nije za te,
Ima srca što te bolje znaju,
Nije tvojoj duši blizu’”
Ali ljubav ne bira zanat ni miraz. Ona ide gdje je pogled bio dublji od riječi, gdje je ruka zadrhtala u kolu i gdje je srce prepoznalo šapat iz pjesme.
U ono doba se ljubav nije vikala. Nije se slala porukama ni slikama. Ona se čekala, gradila, čuvala – kao dobro vino u podrumu. I kad bi jednom bila dobivena, više se nije puštala.
Ljubovalo se i prije, ali se više krilo. Ljubav se krila ispod pogleda, u osmijehu preko stola, u mirisu marame koju je slučajno zaboravila. Pazilo se – na riječ, na dodir, na susret. Čekalo se, ponekad i predugo, ali zato je bilo slađe. Kad bi došla, ljubav je imala težinu – ne od riječi, nego od tišine koja joj je prethodila.
