AktualnoIz povijestiKUDTradicijaZanimljivosti

Kad se miraz vozio kroz selo – Gudovac oživio bilogorske svatovske običaje

Nekada su se svatovi pripremali tjednima, a udaja djevojke bila je događaj u kojem je sudjelovalo gotovo cijelo selo. Posebno mjesto u tim pripremama zauzimao je miraz, brižno pripremano ruho i imovina koju je mladenka donosila u novi dom. Upravo toj tradiciji, koja je stoljećima bila sastavni dio života hrvatskih sela, posvećena je treća manifestacija „Miraz – Bilogorski svatovski običaji”, održana 14. studenoga u Gudovcu pokraj Bjelovara.

U organizaciji Centra tradicije, umjetnosti i kreativnosti Gudovac, Mjesni dom ponovno je postao mjesto susreta s nekadašnjim životom bilogorskih sela. Pjesmom, plesom, tradicijskim predmetima i pričama o običajima koji su pratili ženidbu i udaju, posjetitelji su imali priliku upoznati vrijeme kada vjenčanje nije bilo samo slavlje dvoje mladih, nego važan događaj za njihove obitelji i čitavu seosku zajednicu.

Miraz – više od škrinje pune ruha

U nekadašnjim seoskim obiteljima miraz je imao posebno značenje. Bio je dio pripreme djevojke za udaju, ali i odraz gospodarskih mogućnosti njezine obitelji, marljivosti, umijeća i brige koju su roditelji ulagali u budućnost svoje kćeri. Njegova priprema nije započinjala nekoliko dana prije svadbe. Naprotiv, pojedini predmeti nastajali su godinama, a djevojke su još u mladosti učile presti, tkati, šivati, vesti i izrađivati ono što će im jednoga dana trebati u vlastitom kućanstvu. Miraz je bio rasprostranjen diljem Hrvatske, a njegov osnovni sadržaj bio je vrlo sličan u gotovo svim krajevima. U mnogim sredinama nazivao se i dotom, dok se za tekstilni dio djevojačke opreme često koristio naziv ruho ili ruvo.

U mirazu su se nalazile plahte, ručnici, jastuci, pokrivači, ponjave, odjeća, stolnjaci i drugi predmeti potrebni za svakodnevni život. Razlike su se najviše očitovale u lokalnim nazivima, načinu izrade, ukrašavanju i običajima koji su pratili pripremu i predaju miraza. Posebno su se cijenili ručno izrađeni tekstilni predmeti, često ukrašeni vezom i čipkom, u koje su bile utkane mnoge ure strpljivog ženskog rada. Platno se nekada nije kupovalo tako lako kao danas. Trebalo ga je proizvesti, obraditi, izbijeliti i pripremiti za izradu uporabnih predmeta. Svaki izvezeni ručnik, plahta ili ukrašena jastučnica bili su svjedočanstvo vremena i rada uloženog u njihovu izradu.

U tom smislu miraz nije predstavljao samo materijalnu vrijednost. U njemu su bile sačuvane vještine koje su se prenosile s majki na kćeri, ali i uspomene na roditeljski dom. Pojedini predmeti imali su posebnu emocionalnu vrijednost jer su ih izrađivale majke, bake ili same djevojke, nerijetko tijekom dugih zimskih večeri. Djevojačko se ruho često čuvalo u drvenim škrinjama, koje su i same bile važan dio opreme. U njima su uredno složeni predmeti čekali dan kada će mladenka napustiti roditeljsku kuću. Za mnoge djevojke taj je trenutak označavao veliku životnu promjenu, odlazak iz poznatog obiteljskog okruženja i početak života u drugoj obitelji.

Kad su konjska kola postajala izlog obiteljskog ponosa

Jedan od najupečatljivijih običaja koji su pratili nekadašnje svatove bio je prijevoz miraza. Taj je običaj bio poznat u različitim hrvatskim krajevima, a svoje je mjesto imao i u tradiciji bilogorskih sela. Dan uoči vjenčanja po mladenkino ruho dolazila su konjska kola, na koja su se slagale škrinje, jastuci, ponjave, odjeća i drugi predmeti koje je djevojka nosila u novi dom. Ništa se nije prepuštalo slučaju. Miraz se pažljivo slagao kako bi bio što ljepše izložen pogledima znatiželjnih susjeda. Kola su prolazila selom, a okupljeni su mogli vidjeti što je mladenka pripremila i što joj roditelji daju za početak bračnog života. Bio je to svojevrstan javni prikaz obiteljskog imetka, ali i povod za razgovore, komentare, šale i usporedbe.

Iza tog običaja krila se i druga strana nekadašnjeg života. Obitelji su, bez obzira na svoje mogućnosti, nastojale što bolje opremiti kćer. Ponekad je to značilo dugotrajno odricanje i štednju jer se željelo da djevojka u novu kuću dođe dostojno pripremljena. Iako se vrijednost miraza često promatrala kroz količinu i kvalitetu predmeta, njegova je stvarna vrijednost bila mnogo šira. Predstavljao je roditeljsku brigu i nastojanje da se mladoj obitelji olakšaju prvi koraci zajedničkog života. Miraz nije uvijek sadržavao samo ruho i kućanske potrepštine. Ovisno o imovinskim mogućnostima obitelji i običajima određenoga kraja, djevojka je mogla dobiti i namještaj, stoku, zemlju, vinograd ili novac. Takva imovina mogla je imati važnu gospodarsku ulogu u novom kućanstvu.

Danas, kada se većina stvari potrebnih za opremanje doma može nabaviti u trgovinama, teško je zamisliti koliko je truda nekada bilo potrebno da bi se pripremilo sve ono što se stavljalo na jedna svatovska kola. I upravo zato miraz zaslužuje mnogo više od usputnog spominjanja u pričama o nekadašnjim svadbama.

Od roditeljskog praga do novoga doma

Svadbeni običaji nisu završavali prijevozom miraza. Odlazak mladenke iz roditeljske kuće i njezin dolazak u mladoženjin dom bili su ispunjeni simboličnim postupcima kojima se izražavalo poštovanje prema obitelji, želja za blagostanjem i prihvaćanje nove članice kućanstva. Među običajima zabilježenima na Bilogori posebno se ističe doček mladenke na pragu novoga doma. Svekrva bi je dočekala s kruhom i žitom, simbolima života, plodnosti i blagostanja. Prema opisu tradicije predstavljenom na manifestaciji u Gudovcu, mladenka bi žitom načinila znak križa na četiri strane svijeta, a potom bi uslijedili drugi simbolični postupci povezani s njezinim ulaskom u novu obitelj.

U tim se naizgled jednostavnim postupcima ogledao čitav sustav vjerovanja i društvenih odnosa. Kruh je simbolizirao život i obilje, žito plodnost i napredak, dok je doček na kućnom pragu predstavljao prihvaćanje mlade žene u novu obitelj. Slični simbolični obredi postojali su i u drugim dijelovima Hrvatske, uz brojne lokalne razlike. Bilo je to vrijeme kada su običaji imali snažnu ulogu u svakodnevnom životu, a njihovo se značenje prenosilo usmenom predajom s naraštaja na naraštaj.

Svatovi u kojima je sudjelovalo cijelo selo

Nekadašnje svadbe na Bilogori, kao i u mnogim drugim hrvatskim selima, često su bile velika obiteljska i društvena događanja. Njihova organizacija zahtijevala je mnogo hrane, prostora i rada, pa se u pripreme uključivala šira rodbina, ali i susjedi. Donosile su se namirnice, pomagalo u pripremi jela i uređenju prostora, a pomoć se uzvraćala kada bi druga obitelj pripremala svoje svatove. Takav način zajedničkog sudjelovanja bio je izraz seoske solidarnosti. Nije se sve mjerilo novcem, nego spremnošću da se pomogne kada je potrebno.

Svadba je bila prilika za druženje, pjesmu i ples, ali i potvrda povezanosti ljudi koji su dijelili svakodnevni život, radosti i teškoće. Na svatovskim stolovima nalazila su se jela pripremana prema mogućnostima domaćina, pečenja i domaći kolači s makom, orasima ili pekmezom. Pjesma i ples bili su neizostavan dio slavlja, a mnogi napjevi i plesovi danas su sačuvani upravo zahvaljujući radu kulturno-umjetničkih društava.

KUD Bjelovar vratio duh nekadašnjih svatova

Upravo je taj dio bogate tradicije publici u Gudovcu predstavio KUD Bjelovar, čiji su članovi izveli koreografiju bilogorskih svatova. Pjesmom, glazbom i plesom dočarali su ozračje nekadašnjih svadbenih slavlja, podsjećajući na običaje koji su desetljećima bili sastavni dio života bilogorskih sela. Osim domaće bilogorske baštine, društvo se predstavilo i koreografijom Moslavine, s kojom je prethodnog mjeseca sudjelovalo na Državnoj smotri. Nastup je pokazao koliko folklor može biti važan u očuvanju tradicije, ne samo kao scenski prikaz pjesama i plesova nego i kao način prenošenja povijesti i svakodnevnog života naših predaka.

Poseban doprinos manifestaciji dala je Gordana Marta Matunci, koja je posjetiteljima približila nekadašnje pripreme za vjenčanje, značenje miraza, prijevoz djevojačkog ruha i simboliku dolaska mladenke u novu obitelj. Uz kulturno-umjetnički program posjetitelji su mogli razgledati i prikaz nekadašnjeg bilogorskog kućanstva, sa starinskim namještajem, ručno izrađenim tekstilom, čipkom i predmetima za svakodnevnu uporabu. Svoje rukotvorine predstavile su i članice Centra tradicije, umjetnosti i kreativnosti Gudovac, među kojima su se našli i radovi izrađeni tehnikom čunčane čipke.

Tradicija koja zaslužuje ostati živa

Iza organizacije manifestacije stoji Centar tradicije, umjetnosti i kreativnosti Gudovac, na čijem je čelu Vesna Belošević. Svojim radom članice Centra nastoje sačuvati običaje i vještine koje su nekada bile sastavni dio svakodnevice bilogorskih obitelji te ih približiti današnjim generacijama. Treće izdanje „Miraza” još je jednom pokazalo da zanimanje za takve sadržaje nije nestalo. Okupljena publika, koja je svojim pljeskom nagradila sudionike, potvrdila je da priče o životu naših predaka imaju svoje mjesto i u suvremenom društvu.

Miraz se danas više ne priprema i ne prevozi na način kakav su poznavale naše bake i prabake. Drvene škrinje zamijenili su suvremeni ormari, a ručno tkano platno industrijski proizvodi. Promijenili su se način života, položaj žena i značenje materijalne imovine u braku. Ipak, iza nekadašnjih običaja ostale su priče koje govore o obiteljskim odnosima, radu, zajedništvu i vremenu u kojem je svaka stvar imala svoju vrijednost. Zato manifestacije poput gudovačkog „Miraza” imaju posebno značenje. One ne čuvaju samo pjesme, plesove i stare predmete, nego i sjećanje na ljude koji su ih stvarali i koristili. Podsjećaju nas da tradicijska baština nije tek dio prošlosti koji treba pohraniti u muzeje, nego dragocjeno nasljeđe koje valja poznavati, razumjeti i prenositi dalje.

Jer nekadašnja svatovska kola nisu prevozila samo škrinje, ruho i jastuke. U njima su se, zajedno s mirazom, iz roditeljskog doma u novi život prenosile uspomene, trud, ljubav i želje za sretnom budućnošću.

Foto: KUD „Bjelovar“ Bjelovar

Selo hr

Autor objave je uredništvo portal Selo.hr. NAPOMENA: Sadržaj portala u velikoj mjeri temelji se na dostavljenim informacijama i fotografijama čitatelja portala Selo.hr. Ukoliko imate više informacija i smatrate da je potrebno korigirati gore navedenu objavu, molimo Vas u cilju što točnijeg informiranja javnosti da nam se javite na info@selo.hr sa dokazima koji potkrepljuju Važu izjavu.

Related posts

Smotra dječjeg folklora SMŽ u Sisku okupila 654 mladih čuvara tradicije

Selo hr

12. smotra folklora „Lepe moje ravne pole” u Posavskim Bregima

Selo hr

Tounjska svadba – događaj za pamćenje

Selo hr