Otac hrvatske etnologije i učitelj naroda
Antun Radić, rođen 11. lipnja 1868. godine u selu Desno Trebarjevo kraj Siska, bio je čovjek koji je prvi ozbiljno progovorio o seljaku kao nositelju hrvatske kulture i identiteta. Bio je znanstvenik, političar, novinar i prosvjetitelj, ali prije svega – narodni čovjek. Njegovo ime danas često vežemo uz politiku zbog HSS-a koji je osnovao sa svojim bratom Stjepanom, ali pravi temelji njegova djelovanja bili su kulturni i etnografski.
Radić je školovan u Zagrebu, Pragu i Beču, gdje je studirao slavistiku, filozofiju i klasične jezike. Međutim, život ga nije odveo u visoku akademsku karijeru. On je želio među ljude, među one koje je nazivao “naš seljački narod”. Još kao mlad čovjek počeo je obilaziti hrvatska sela, bilježiti priče, pjesme, vjerovanja, načine odijevanja, prehranu, pogrebne običaje, dječje igre – sve ono što je činilo temelj kulturnog identiteta hrvatskoga puka.
Godine 1897. pokreće časopis “Život”, u kojem objavljuje narodne pripovijetke, bajke, pjesme i etnološke članke. Za njega, seljak nije bio samo ekonomska kategorija, nego “čuvar narodne duše”. Tvrdio je da bez poznavanja narodnog života nema stvarne kulture, a bez kulture – nema ni slobode. U svojim tekstovima stalno se vraćao na misao da “kultura mora sići u narod, a ne ostati u salonima.”
Njegovo najvažnije djelo je knjiga “O našem seljačkom narodu”, koja se i danas smatra početkom hrvatske etnologije. U njoj je seljak prikazan kao cjelovita osoba – s vjerom, praznovjerjem, radom, emocijama, smislom za humor i otpornošću na sve nedaće. Radić nije promatrao seljaka iz visine, nego s poštovanjem i toplinom. Njegov pristup bio je znanstven, ali i duboko human.
Značaj Antuna Radića ogleda se i u činjenici da je prvi sustavno pokušao kulturno uzdizati narod, ne samo politički. Bio je protivnik intelektualne oholosti i elitizma. Govorio je da škola mora služiti narodu, a ne da narod služi školi. Zalagao se za narodnu čitaonicu, školu na materinskom jeziku, knjigu pisanu jednostavno, da bi je razumjeli i oni u opancima.
Iako je početkom 20. stoljeća ušao i u politiku kao jedan od utemeljitelja Hrvatske seljačke stranke, Antun Radić je do kraja života ostao vjeran svojoj prvoj ljubavi – narodnoj kulturi. Umro je 1919. godine, nedugo nakon završetka Prvoga svjetskog rata, u vremenu velikih promjena i nestabilnosti. Njegova smrt bila je tiha, ali ostavština golema.
Danas ga pamtimo kao “oca hrvatske etnologije”, ali i kao čovjeka koji je u seljaku vidio lice naroda, a ne njegovu sjenu. Njegove ideje i danas odjekuju gdje god se govori o važnosti kulture, jezika, običaja i narodne samosvijesti.
Citat:
“Mi ćemo stvoriti hrvatsku seljačku inteligenciju. Naš seljak mora biti ne samo radnik, nego i čovjek koji zna – što je, tko je i zašto živi.” — Antun Radić
Članak je objavljen uz potporu Agencije za elektroničke medije kroz Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
