U Donjoj Stubici ponovno je oživjela 1573. godina. Pred tisućama posjetitelja uprizorena je Bitka kod Stubice, završni čin velike Seljačke bune, povijesnog ustanka kmetova protiv feudalne samovolje. Dim iz kubura, zveket oružja, povici, zastave i oklopi vratili su Zagorje nekoliko stoljeća unatrag. Ovo tradicionalno uprizorenje iz godine u godinu raste i produkcijski i posjećenošću, a nosi ga snažna kombinacija povijesne edukacije, scenskog spektakla i autentične strasti sudionika.
Posebnu težinu i vjerodostojnost događaju daju članovi Družba Vitezova Zlatnog Kaleža i njihovi prijatelji po oružju, koji sa svojim oklopima, zastavama i disciplinom čine okosnicu vojnog dijela rekonstrukcije. Njihova prisutnost daje bitci onu vizualnu i dramaturšku snagu zbog koje publika na trenutke zaboravi da gleda uprizorenje, a ne stvarni povijesni sukob.
U stvarnoj povijesti kmetovi predvođeni Matijom Gubcom bili su u pravu. Bili su hrabri. Bili su odlučni. Digli su se protiv nepravde koju je provodio feudalac Franjo Tahi.
Ali – izgubili su.
Taj paradoks čini ovu manifestaciju snažnom. Jer i u uprizorenju, baš kao i 1573., seljaci ponovno padaju. I ove godine su se borili, jurišali, pružali otpor — i ponovno nisu uspjeli pobijediti. Ali publika to ne doživljava kao poraz. Jer znamo da će prilika za novu borbu doći i sljedeće godine.
Manifestaciju zajednički organiziraju i podupiru:
- Turistička zajednica grada Donja Stubica
- Grad Donja Stubica
- Muzeji Hrvatskog zagorja
- Družba Vitezova Zlatnog Kaleža
- brojne udruge za očuvanje povijesne baštine iz Hrvatske i inozemstva
Bez njihove upornosti, logistike i entuzijazma, ova povijest bi ostala samo u knjigama. Stvorili su živu knjigu koja svake godine ponovno hoda, trči, viče i pada pred našim očima.
Jedan mali razgovor u muzeju koji sve objašnjava
Pradjed autora ovog članka potječe iz Stubičke Toplice. Ta je buna, na neki način, kao i taj kraj dio obiteljskih priča i razgovora.
Jednom prilikom, dok sam s djecom obilazio Muzej seljačkih buna – Gupčev kraj, stajali smo kraj viteškog oklopa. Sjajni metal, kaciga, mač — sve ono što u dječjoj glavi znači junak.
Mlađi sin, tada petogodišnjak, povuče me za rukav i pita:
“Tata, jesu li i naši preci bili u toj bitci?”
Kažem mu: “Vjerojatno jesu.”
Zastane sekundu, pogleda oklop i pita s ozbiljnošću: “A jesu li bili vitezovi?”
Pogledam ga, nasmijem se i pokažem na figuru seljaka u poderanoj odjeći, pognutog, bosog, s vilama u ruci.
“Ne sine… bili su kmetovi.”
To mu se, vidjelo se jasno, baš i nije svidjelo.
I možda upravo u toj dječjoj razočaranosti leži cijela suština Seljačke bune. Nisu imali ni oklope, ni pravo oružje, ni štitove kakve su imali njihovi gospodari.
Ali imali su srce. Imali su hrabrost. Imali su odlučnost da se usprave kad je bilo najteže.
I zato je ova bitka bezvremenska. Njihova hrabrost i stoljećima poslije iziskuje poštovanje, a povijesne riječi Matije Gubca vrijedile su i vrijedit će dok je svijeta i vijeka:
„Dignite se, pak bute videli da gospoda nisu tak velika kak si mislite.“
Foto: Družba Vitezova Zlatnog Kaleža
