Povijest naroda ne pišu samo kraljevi, velikaši i pobjednici, već i oni bosi, prezreni, šutljivi – sve dok više ne mogu šutjeti. Jedan od najvažnijih trenutaka narodne povijesti na hrvatskom tlu dogodio se u siječnju 1573. godine, kada su hrvatsko-slovenski kmetovi, potlačeni do ruba gladi i dostojanstva, podigli ustanak protiv feudalne samovolje i okrutnosti. To nije bila buna iz hira ni pohlepe. Bila je to buna za koricu kruha, za obraz, za pravo da čovjek bude čovjek.
Na čelu seljačkog ustanka stajao je Matija Gubec, ime koje se s vremenom pretvorilo u simbol otpora. Uz njega su bili Ilija Gregorić i Ivan Pasanec, obični ljudi iz naroda, ali s neobičnom hrabrošću. Protiv sebe su imali moćne feudalce poput Franje Tahyja, koji su, uz blagoslov tadašnjih vlasti, kmetove tretirali kao stoku. Radili su od zore do mraka, plaćali desetine i davali svoj trud za gospodare koji su ih prezirali i ponižavali.
Ustanak je buknuo na prostoru između Zagreba, Siska i Celja. Kmetovi su u početku uspijevali: organizirali su se, osvajali dvorce, širili poruku pravde. Sanjali su novu vlast u kojoj bi seljak imao pravo sudjelovati u odlučivanju, gdje bi zakon vrijedio za sve. Gubec nije bio krvnik – bio je vođa narodne pravde. Nije podizao narod na osvetu, nego na dostojanstvo.
Narodna predaja pripisuje mu riječi koje sažimaju duh bune:
„Oni su visoki samo zato što se ti saginješ. Uspravi se – i vidjet ćeš koliko su mali.”
To nije samo rečenica – to je bio poziv. Poziv da se uspravi kičma i pogleda istini u oči. Da se više ne boji nikoga tko misli da vrijedi više samo zato što nosi grb, mač ili ima dozvolu da tlači.
No snaga naroda nije bila dovoljna protiv organizirane vojske. Carske vlasti i velikaši nisu mogli dopustiti da se seljak nauči slobodi. Bitka u Gornjoj Stubici, 9. veljače 1573., bila je krvavi kraj te nade. Gubec je zarobljen i nekoliko dana kasnije, na zagrebačkom Markovu trgu, javno mučen i pogubljen. Legenda kaže da su mu na glavu stavili užareni željezni vijenac, u znak njegove “kraljevske” pretenzije. No narod ga je već proglasio kraljem – kraljem siromaha.
Ali što ostaje nakon poraza? U ovom slučaju – više nego što se misli. Seljačka buna 1573. nije promijenila tadašnju vlast, ali je postala sjemenom buduće borbe. Pokazala je da postoji granica nakon koje narod više ne pristaje na šutnju. Bila je to rana verzija onoga što će Hrvati ponoviti stoljećima kasnije – iznova i iznova, kad god je pravda bila ugušena, a sloboda gurnuta u blato.
U tom smislu, Seljačka buna i Domovinski rat nisu tako udaljeni. I tamo su mali ljudi stali protiv sile koja je držala da ima pravo na njihovu zemlju, jezik i budućnost. I tada su seljaci, učitelji, radnici, susjedi i rođaci stali u rovove – ne zato što su to željeli, nego jer nisu imali izbora. U oba slučaja, narod je pokazao da ne treba titulu da bi bio heroj.
Povijest ne ide uvijek pravocrtno. Katkad treba proći četiri stoljeća da bi se jedan Gubec pretvorio u jednog hrvatskog branitelja s Trpinjske ceste. Ali duh je isti: čovjek koji zna što vrijedi, ne pristaje na ono što vrijedi manje. I ne boji se reći “dosta”.
Zato Seljačka buna nije samo događaj iz 1573. godine. To je prapočetak narodne svijesti, oganj koji tinja u svakom trenutku kad netko digne glas protiv nepravde. I zato se njezino značenje ne mjeri samo metrom povijesne znanosti, već i mjerom srca i hrabrosti – iste one koju smo, kao narod, morali pokazivati i pokazujemo još uvijek.
Članak je objavljen uz potporu Agencije za elektroničke medije kroz Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
