Postoje dani kada gradovi postanu pozornice. I postoje dani kada grad prestane biti pozornica i ponovno postane dom. U Dubrovnik je 3. veljače upravo takav dan. Još prije nego sunce obasja kamene ploče Straduna, osjeti se da ovo nije običan datum u kalendaru. Ljudi dolaze tiše nego inače, zastaju duže pred poznatim pročeljima, pogledima se prepoznaju. Grad ne usporava zato što miruje, nego zato što se sabire. Danas je Festa Sveti Vlaho.
Predaja kaže da je sveti Vlaho 972. godine upozorio Dubrovčane na mletačku prijevaru i tako spasio Grad. Od tada do danas, Dubrovnik mu se zavjetovao vjernošću koja nije prekinuta ni ratovima, ni državama, ni vremenima. Ta vjernost nije ostala zapisana samo u kronikama; ona se svake godine ponovno proživi na ulici, među ljudima. Ispred Crkva svetog Vlaha danas se ne prolazi – zastaje se. U tišini, bez žurbe, ljudi prolaze pokraj relikvija svoga sveca, među kojima i srebrne ruke kojom se tradicionalno blagoslivlja puk. U tim trenucima vidi se lice Dubrovnika koje ne pripada razglednicama ni turističkim vodičima, nego njegovim ljudima.
U Dubrovniku se često može čuti stara izreka: svaki grad ima svoga sveca, samo sveti Vlaho ima svoj Grad. I upravo se na današnji dan vidi koliko je ta rečenica istinita.
Stradun se polako pretvara u rijeku boja. Barjaci župa Dubrovačke biskupije dolaze jedan za drugim, svaki noseći priču svoga kraja, svojih obitelji i svoje vjere. Uz njih stoje trombunjeri. Kada opale iz starih pušaka, zvuk se razlije među zidinama i na trenutak kao da probudi stoljeća. Procesija s relikvijama prolazi kroz špalir naroda koji ne gura i ne žuri, jer svi znaju zašto su tu.
Dubrovčani svoga sveca zovu Parac. Ne iz nepoštovanja, nego iz bliskosti, kao člana obitelji koji je tu oduvijek. Na ovaj se dan u Grad vraćaju i oni koji u njemu više ne žive – pomorci, obitelji iz daljine, iseljeni Dubrovčani. Festa svetog Vlaha nije folklor, nije predstava i nije događaj za promatrače. Ona je živi podsjetnik kako se čuva identitet – ne riječima, nego dolaskom, stajanjem i sudjelovanjem. Zato Dubrovnik na današnji dan ne pokazuje svoje najljepše lice drugima. Nego ga vraća sebi.
Foto: Dubrovačka biskupija
Dubrovačka biskupija
Dubrovačka biskupija jedna je od najstarijih crkvenih ustanova na hrvatskom prostoru. Kontinuitet njezina djelovanja prati i sam kontinuitet Grada: od ranokršćanskih vremena, preko Dubrovačke Republike, do današnje Hrvatske. Sjedište biskupije je u Dubrovnik, a Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije njezino je liturgijsko i povijesno središte. U neposrednoj blizini nalazi se i Crkva svetog Vlaha, simbol duhovnog identiteta Grada.
Povijesno, dubrovačka je Crkva imala iznimnu ulogu u oblikovanju društvenog, kulturnog i obrazovnog života Republike. Biskupi i svećenici nisu bili samo duhovni pastiri, nego i diplomati, učitelji, kroničari i čuvari pismenosti. Kroz stoljeća, biskupija je bila čuvar latinske pismenosti, arhivske građe i bogate sakralne baštine juga Hrvatske. Danas biskupija obuhvaća grad Dubrovnik, njegovo priobalje, zaleđe i otoke (Elafite, Mljet i dio Pelješca), s desecima župa koje čuvaju živu tradiciju vjere i običaja. Najvidljiviji izraz tog zajedništva svake je godine Festa svetog Vlaha, kada se župe okupljaju u Gradu s barjacima svojih mjesta.
Dubrovačka biskupija tako nije samo administrativna crkvena jedinica, nego živi nositelj identiteta prostora u kojem su vjera, povijest i svakodnevni život stoljećima isprepleteni.
Glavne župe unutar samog grada Dubrovnika:
- Župa Velike Gospe (katedrala, gradska župa)
- Župa sv. Andrije – Pile (staro gradsko područje)
- Župa sv. Petra – Boninovo (Boninovo)
- Župa sv. Mihajla – Lapad (Lapad)
- Župa sv. Križa – Gruž (Gruž)
Župe izvan gradske jezgre, ali vrlo blizu Grada Dubrovnika:
- Župa sv. Marije Magdalene, Mandaljena
- Župa sv. Ilara, Mlini
- Župa sv. Ane, Brgat
- Župa Velike Gospe, Postranje
- Župa Dubrovačka (općenito – obuhvaća naselja oko Dubrovnika)
Dubrovačka biskupija obuhvaća i otoke u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Neki od glavnih otočkih župnih centara su:
Koločep, Lopud, Šipan
- Župa Velike Gospe – Koločep
- Župa Gospe od Šunja – Lopud
- Župa Gospe od Milosti – Suđurađ (Šipan)
- Župa sv. Stjepana – Šipanska Luka
Kao što se može vidjeti prema evidencijama crkava u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, na području biskupije postoje i druge župne zajednice i pastoralni centri (koje često pokrivaju sela i manje lokalitete). Među njima su:
- Župa sv. Vlaha – Babino Polje (Babino Polje, područje Korčule)
- Župa sv. Nikole – Cavtat
- Župa sv. Nikole – Čilipi
- Župa sv. Martina – Žuljana
- Župa sv. Petra – Zaton (Zaton Doli)
- Župa sv. Vida – Trsteno
- Župa sv. Mihovila – Viganj
- Župa sv. Spasa – Vitaljina
- Župa sv. Ivana Krstitelja – Maranovići (otok)
- Župa sv. Antuna Opata – Goveđari (otok)
