U malom vojvođanskom selu Tavankut, koje čuva bogatu baštinu bačkih Hrvata – Bunjevaca, svake godine na blagdan Duhova održava se drevni običaj „Kraljice“. Riječ je o živom primjeru prastarog proljetnog rituala u kojem mlade djevojke, odjevene u bijelo, obilaze selo pjevajući blagoslovne pjesme u čast domaćina, prirode i duhovnog preporoda.
Običaj se održava na Duhove, kada se, prema narodnom vjerovanju, „otvaraju nebesa“ i duhovi predaka vraćaju među žive. Kraljice su nositeljice dobrih želja, zdravlja i plodnosti – njihov dolazak u dvorište domaćina donosi blagoslov kući, ljudima i polju. Djevojke, najčešće u skupini od pet do sedam, pjevaju starinske višeglasne pjesme, a jedna od njih, „kraljica“, nosi simbolično cvjetno pokrivalo i predvodi povorku.
Ono što ovaj običaj čini posebnim u Tavankutu jest njegova jednostavnost i autentičnost. Djevojke su odjevene u bijele haljine, sa vijencima ili maramama, a pjesme koje izvode prenose se usmenom predajom, sa snažnim duhovnim i zaštitnim motivima. Često se u njima spominje Bog, Duhovi, zdravlje i „žita da se pozlate“. Domaćini ih daruju jajima, kolačima ili novcem, a povratak Kraljica u selo znak je da je zajednica, simbolički, obnovila svoju vezu s precima i prirodom.
Sličan običaj održava se i u Slavoniji, gdje je poznat pod imenom „Kraljice“ ili, u nekim mjestima poput Gorjana, kao Ljelje. Iako dijele temeljnu strukturu – djevojačku povorku, pjesmu i blagoslov – slavonske verzije razvile su raskošniju formu. Posebno se ističe običaj Ljelja s mačevima u Gorjanima, koji je čak upisan na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Slavonske Kraljice nastupaju u svečanim narodnim nošnjama, s bogatim metalnim nakitom i strukturiranim plesnim elementima, uključujući mačevne plesove, koji nemaju pandan u tavankutskoj tradiciji. Također, slavonske pjesme često imaju jasno strukturirane kitice, dok tavankutske Kraljice čuvaju slobodniji, melodičan narodni izričaj.
Posebnost
Običaj Kraljica u Tavankutu čuva stariji, intimniji oblik narodnog rituala – bez koreografije, bez spektakla, ali s velikom duhovnom težinom. U njemu se jasno osjeća duh predaka, svijest o prolaznosti, i potreba da se kroz pjesmu i zajedništvo sačuva ravnoteža između ljudi, prirode i viših sila.
U vremenu kada se mnoga nasljeđa gube ili pretvaraju u turističke atrakcije, Tavankutske Kraljice ostaju vjeran, živi simbol jednog naroda, jednog sela – i jedne tihe, svete tradicije.
Foto: HKPD „Matija Gubec“ Tavankut
