Kad se sumrak spusti nad Brest Pokupski, a drvena kapela Svete Barbare tiho udahne večernji zrak, čovjek lako zaboravi koje je stoljeće. Sinoć, u sklopu 7. Festivala drvenih kapela “Sancta Barbara”, u toj istoj kapeli koja pamti više od tri stotine zima i Božića, dogodilo se nešto tiho i veliko.
U tišini stoljetnih greda, pod sjenom križa i tragovima svijeća, lutnja i glas ponovno su našli svoj dom.
Antonija Žarković i Igor Paro – ona, sopran, on, s lutnjom donijeli su u srce sela glazbu zaboravljenih vremena. Izvodili su skladbe majstora renesanse i ranog baroka: Holborne, Campion, Bacheler, Gibbons, Lawes, Johnson, Dowland… Imena zapisana u notnim rukopisima s mirisom voska i stare kože, no sinoć – živa, topla, dirljiva.
To nije bio koncert, barem ne u onom uobičajenom smislu. To je bilo putovanje. Povratak u vrijeme kad je glazba bila molitva, čežnja, nježni šapat dvorskih dvorišta i hladnih soba osamljenih plemkinja. Kad se pjesma pisala za jedan glas, jedan instrument i jedno srce.
A kapela? Kapela Svete Barbare, ponosna i obnovljena nakon Domovinskog rata, sama po sebi nosi melodiju. Drvo joj škripi od godina, ali škripi s dostojanstvom. Stara je koliko i glazba koja se sinoć u njoj svirala, kao da se sjeća svog prvog spomena 1673. godine. I kao da su se prepoznale – glazba i građevina. Kao da su jedna drugoj šaptale: “Dobrodošla kući.”
Publika je šutjela. Nije to bila ona šutnja dosade, nego ona šutnja u kojoj čovjek ne smije ni dahnuti da ne poremeti čaroliju. Kad je pjesma završila, kad je posljednji ton nestao među gredama krova, tek tada su krenuli pljeskovi. Tiho, iskreno, s poštovanjem. Kao da su i ruke znale da su večeras prisustvovale nečemu rijetkom.
Zato hvala Antoniji i Igoru. Hvala Festivalu “Sancta Barbara” što vraća glazbu tamo gdje pripada – u drvene kapele, u srca sela, među ljude koji razumiju tišinu. I hvala kapeli Svete Barbare, što i dalje stoji uspravno, kao podsjetnik da duhovnost ne traži raskoš, već istinu.
Jer sinoć, u tom kutku Pokuplja, glazba nije bila samo zvuk. Bila je uspomena. Bila je sve ono što ne znamo reći, ali znamo osjetiti.
Video: I.Huzjak
