Kad jesen zađe u studeni, a vinogradi utihnu pod slojem magle, u hrvatskim se selima počinje govoriti o Martinju i – krštenju mošta. To je stari, gotovo svečani običaj koji označava kraj vinogradarske godine i početak uživanja u novom vinu. No iza veselja i šale krije se stoljećima stara tradicija, nastala iz potrebe čovjeka da se zahvali zemlji, suncu i radu svojih ruku.
Korijeni krštenja mošta sežu u poganska vremena, kad su stari narodi početak zime obilježavali obredima zahvalnosti za plodove zemlje. Kad je kršćanstvo zaživjelo, mnogi su ti običaji dobili novo značenje. Tako je svetac Martin iz Toursa, koji je u 4. stoljeću bio poznat po skromnosti i radu, postao zaštitnik vinogradara i vina. Njegov se blagdan, 11. studenoga, poklopio s vremenom kad mošt prestaje vriti – pa se počeo „krstiti” kao da postaje „odraslo” vino.
Najstariji zapisi o krštenju mošta u Hrvatskoj potječu iz sjevernih krajeva – Zagorja, Međimurja, Podravine i Slavonije – gdje se vino proizvodilo u gotovo svakoj kući. U početku su obredi bili skromni, obiteljski, ali su se s vremenom pretvorili u prave seoske fešte. Sam obred „krštenja” odvija se prema jasno određenom redoslijedu, koji se u mnogim selima čuva do danas.
Na čelu obreda stoji „martinjski biskup” – domaćin ili susjed, odjeven u improvizirano biskupsko ruho, s mitrom od papira i drvenim križem. Uz njega su „kumovi” mošta, najčešće prijatelji vinara. Na stolu se nalaze rekviziti: čaša mošta, svijeća, molitvenik, križ, grančica vinove loze i posuda s vodom.
Obred započinje „biskupovom propovijedi” – šaljivim govorom u kojem mošt „ukorava” zbog njegova mladenačkog ponašanja: pjenjenja, vrenja i nepostojanosti. Zatim ga „krsti” polijevajući ga vodom i proglašava vinom, često izgovarajući rečenicu:
„U ime svetog Martina, ja te krstim i proglašavam pravim vinom!”
Potom slijedi čitanje „krstiteljskih zapisa”, smiješnih tekstova punih dosjetki i vinskih mudrosti. Gosti nazdravljaju, a domaćin otvara bačvu mladog vina. Pjesma, tamburice i veselje traju do kasno u noć.
Krštenje mošta ima duboko značenje: ono spaja vjeru, rad i veselje. To je trenutak kad se cijela godina vinogradarskog truda pretvori u simbol zajedništva. U mnogim je selima običaj i danas živo njegovan – kroz kulturne programe, predstave i pučke svečanosti.
Osim što čuva tradiciju, taj običaj podsjeća da vino nije samo piće, nego priča o zemlji, suncu i ljudima koji ga s ljubavlju stvaraju.
Zato, kad u studenome čujete zvuk tamburice i smijeh oko bačve, znajte da se ne slavi samo Martinje. Slavi se kraj jedne i početak nove godine – u čaši koja spaja rad, veselje i duh sela.
