Dude i gajde su aerofono pučko glazbalo, sastoji se od kožne mješine u koju su utaknuti dulac, prebiraljka i trubanj. Kroz dulac svirač puše, prebiraljkom izvodi melodiju, a trubalj proizvodi samo jedan ton koji neprekidno zvuči, oni su i pastirski instrumenti, ali i kao glazbena pratnja plesu. Gajdaši su znali vrlo vješto i čisto ugoditi svoje sviraljke, pa su vragoljasto natjerali čitavo kolo, da časkom pleše otmjeno i umjereno, a onda udaraju hitrije i prpošno. S puno miline i duhovitosti gajdaš ili počimalja znali su se narugati svim manama svojih suseljana
Gajde potječu iz Azije, a preteča su im glazbala s mješinom koja su upotrebljavali Rimljani. Rimski su ih vojnici raširili po cijelom Rimskom Carstvu. Poznate su jednocijevne prebiraljke (Makedonija), s dvocijevnom prebiraljkom (Slavonija, Baranja, i drugi krajevi), i s trocijevnom prebiraljkom (dude-Zapadna Slavonija, okolica Bjelovara i Križevaca).
Glavni dijelovi gajda su: mješina, prebiraljka, dulac i trubanj. Mješina je od učinjene kozje kože, jer je ona najčvršća i najgušća. Dlake kože okrenu se na unutarnju stranu. Na mješini su tri otvora: vratni i dva para prednjih nogu. U mješinu ulazi zrak kroz dulac, a izlazi kroz prebiraljku i trubanj. Da bi se istisnuo zrak iz mješine, gajdaš je drži pod pazuhom i nadlakticom ruke tlači o svoja prsa.
Prebiraljka je dvocijevna svirala od šljivovine (u novije vrijeme metalna cijev) utaknuta u našak, valjkast stupić uvučen u mješinu. U svaku cijev prebiraljke utaknut je s gornje strane po jedan pisak od bazgovine ili trstike s udarnim jezičcem. Cijevi dvocijevne prebiraljke dobivaju posebne nazive: desne ovojnice ili rožnjak, lijeve dvojnice ili kličnjak. Lijeve dvojnice imaju pet rupica za prebiranje, a desne dvojnice jednu rupu i to na mjestu gdje bi na lijevoj prebiraljci bila šesta. Na kličnjaku gajdaš svira niz od šest tonova, a na rožnjaku temeljni ton tonskog niza i donju kvartu. Dulac je drvena cijev od šljivovine kroz koju gajdaš ustima tjera zrak u mješinu.
Trubanj je dugačka svirala utaknuta u tok. Sastavljena je od tri valjkaste cijevi, ukrašene i na mjestu uticanja kositrom obaljane cijevi od šljivovine. Trubanj daje brenčavi otegnuti ton, koji jednolično zvuči za cijelo vrijeme svirke. S unutrašnje strane utaknut je trubanj oveći pisak od bazgovine.
Dudaše su u prvoj polovici 20. stoljeća potisnuli tamburaški sastavi koji najviše sviraju po svadbama, gdje su nekada gajdaši uz staroga svata i kuma bile glavne osobe. U svadbama kada su dudaši bili jedini glazbenici, sudionici veselja često su znali poviknuti dudašima …“Sviraj dudo, bogarati tvoga, nemoj žalit buđelara (novčanika) moga
Osim gajdi, najdotjeranije pučko glazbalo bile su dude s trocijevnom prebiralicom i trubnjem. Riječ duda izvodi Berneker od turske riječi duduk, ali riječ dude poznata je i u krajevima našeg folklora, u koje turcizmu nisu ulazili Područje je njihovo dosta ograničeno: osim bjelovarsko-križevačkog kraja, Podravine nalazimo ih i u Moslavini.
Najpoznatiji dudaš
Jedan od najpoznatiji dudaša bilogorsko-podravsko-moslavačkog kraja bio je Marko Križan. Čovjek izuzetnih glazbenih sposobnosti, savršenog sluha, nazdravičar i odličan poznavalac narodnih običaja. Bio je pravi graditelj tradicionalnih puhaćih glazbala na kojima je i svirao. Najpoznatiji je kao dudaš, ali jednako je vješto svirao i druge frule. Impresivno je izvodio male paralelne terce na dvojnicama postižući na njima improvizacije neobično mekog i nježnog ugođaja.
Dude su bile najpopularnije glazbalo u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća. Dude i dudaši razveseljavali su staro i mlado, bogate i bogce. Na proštenjima, sajmovima, u obitelji i mobi, u polju i pašnjacima čule su se dude. Dudaši su bili cijenjeni ljudi, a u svatovima dudaš je bio vrlo tražena osoba. Krajem prošlog stoljeća (od 1880.) dudaši su počeli upotrebljavati laktaču, sufru, mijeh umjesto puvalke. Mogli su bez prestanka i pjevati. Zato su se za dudaša u svatovima odabirali ljudi snažna i zvonka glasa. Dudaš je u svatovima morao biti dovitljiv i šaljiv, nekad je bio najvažnija osoba u selu – sudac za narodne običaje, nošnje i glazbu. U spornim slučajevima kad se iz važnog razloga moralo odstupiti od nekog običaja, njegov je sud bio mjerodavan. U svatovima je na pr. od davnina bila dužnost dudaša da mladence uvodi u njihovu komoricu – ložnicu, a ujutro da svima prisutnima pruži dokaz da je mladi par izvršio ono što se od njega i očekivalo. Tom prigodom Marko Križan je pjevao popijevku u čast mladencima:
Dude ili gajde su zamijenili tamburaški sastavi ili tambure samice.
Članak je objavljen uz potporu Agencije za elektroničke medije kroz Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
