U vrijeme pokladnog jahanja selo poprima posve drukčije lice. Ulice više nisu tek prolazi između kuća, nego pozornica živog nasljeđa. Prozori, balkoni, ograde i pročelja pretvaraju se u izložbene prostore ručnoga rada, strpljenja i ponosa. Na njima se njišu vezovi, čipke, tkani stolnjaci i šareni prekrivači, a među njima – kao mali čuvari tradicije – stoje lutkice odjevene u narodne nošnje ili prizori koji prikazuju rad u polju i jahanje konja. Sve to zajedno tvori jedinstven vizualni mozaik koji ne ostavlja ravnodušnim ni mještane ni posjetitelje.
Ovi prizori nisu slučajni ukrasi niti tek prigodna dekoracija. Oni su rezultat sati i dana rada, često i višegodišnjeg skupljanja, čuvanja i obnavljanja tradicijskih tekstila i predmeta. Svaki izvezeni rub, svaki komad čipke i svaka lutkica pažljivo su postavljeni s namjerom da ispričaju priču o životu kakav je nekada bio – o radu, nošnji, običajima i vrijednostima koje su oblikovale zajednicu.
Posebnu pažnju privlače lutkice odjevene u narodne nošnje. One nisu tek dječje igračke, nego minijaturne interpretacije kulturne baštine. Od detalja na pregačama, rubaca i oplećaka, do malih kola, plugova i konja koji prikazuju prizore iz svakodnevice – sve odiše preciznošću i poštovanjem prema tradiciji. U tim malim prizorima sažet je nekadašnji svijet sela: rad u polju, prijevoz zapregom, odijevanje za svečane prigode i svakodnevni život.
Kuće tako u vrijeme pokladnog jahanja postaju svojevrsne galerije na otvorenom. Svako domaćinstvo daje osobni doprinos, unoseći dio vlastite obiteljske povijesti u zajednički prostor. Neki izlažu ručne radove svojih baka i prabaka, drugi izrađuju nove lutkice i prizore, a treći kombiniraju staro i novo, pokazujući kako se tradicija može čuvati, ali i kreativno nadograđivati.
Ono što se na prvi pogled doima kao šarena i vesela scenografija, u svojoj je srži ozbiljan i zahtjevan posao. Postaviti sve te ručne radove, zaštititi ih od vremenskih uvjeta, osmisliti raspored i pritom zadržati autentičnost – zahtijeva vrijeme, trud i posvećenost. Ipak, upravo zahvaljujući toj predanosti, običaji ne ostaju zapisani samo u knjigama i sjećanjima, nego žive pred očima svih koji prolaze selom.
Pokladno jahanje tako nije samo događaj u kojem sudjeluju jahači i konji. U njemu sudjeluje cijelo selo. Svaka kuća, svaki prozor i svaka ograda postaju dio priče. Mještani svojim rukama stvaraju ambijent koji posjetitelju ne prenosi samo vizualni dojam, nego i osjećaj pripadnosti, kontinuiteta i poštovanja prema nasljeđu.
U toj tihoj, ali upornoj domišljatosti mještana leži najveća vrijednost ovoga običaja. Jer dok god postoje ljudi spremni uložiti svoje vrijeme i trud kako bi ukrasili svoje domove ručnim radovima i malim prizorima prošlosti, dotle će i pokladno jahanje biti više od tradicije – bit će živa, vidljiva i ponosno čuvana baština.
Foto: Adam Tadijanović
