Nekada su rijekom Kupom plutali mlinovi. Osim mlinova na uz obalu brzih rijeka, mlinovi su bili su usidreni nasred rijeke, vezani konopcima ili lancima za obalu i riječno dno i iskorištavali snagu spore ali jake vodene mase. Do njih se dolazilo čamcima, a šum vode i okretanje velikih drvenih kola bili su znak da se melje žito i da nastaje brašno, osnova života svakog domaćinstva.
Takvi mlinovi na vodi bili su posebno prilagođeni rijekama koje su imale dovoljno snage i protoka, ali nisu imale stalne brane ili padove potrebne za klasične vodeničke pogone. Konstrukcija je obično bila postavljena na dvije spojene drvene lađe ili splavi, između kojih se nalazilo veliko vodeno kolo. Snaga rijeke pokretala je mehanizam koji je unutar drvene kućice okretao mlinski kamen.
Život oko riječnih mlinova bio je poseban. Seljaci su žito dovozili do obale, a zatim čamcima prelazili do mlinova. Ponekad se čekalo satima, pa i cijeli dan, dok dođe red za mljevenje. To vrijeme nije bilo izgubljeno, ljudi su razgovarali, razmjenjivali vijesti, dogovarali poslove i družili se. Mlinar je bio važna osoba, često poznat po cijelom kraju, jer je njegov rad bio ključan za prehranu zajednice.
Ploveći mlinovi imali su i svoje prednosti. Mogli su se premještati ovisno o vodostaju, a u vrijeme velikih poplava ponekad su se privremeno sklanjali u rukavce ili sigurnija mjesta kako bi se izbjegla šteta. Ipak, rijeka je uvijek nosila rizik. Oluje, led i visoki vodostaji znali su uništiti mlinove, pa su ih vlasnici morali stalno popravljati i obnavljati.
S razvojem industrijskih mlinova i promjenama u poljoprivredi tijekom 20. stoljeća, ploveći mlinovi na Kupi postupno su nestali. Danas su ostali samo u sjećanjima starijih stanovnika i na rijetkim starim fotografijama koje svjedoče o jednom drugačijem načinu života.
Takve fotografije imaju veliku vrijednost jer prikazuju ne samo tehničko rješenje, nego i povezanost čovjeka s rijekom. One podsjećaju na vrijeme kada se do kruha dolazilo radom, čekanjem i strpljenjem, ali i čamcem preko vode.
Možda mlinova više nema, ali priče o njima ostaju dio identiteta ljudi koji su živjeli uz Kupu.
