Prije nekoliko dana, Papa Franjo ustao je pred zoru i izašao na hodnik gdje je, pred vratima u stavu mirno, stajao pripadnik švicarske garde. Papa ga je pitao: “A što ti radiš ovdje? Jesi li bio budan cijelu noć?“
“Da”, odgovorio mu je gardist pomalo iznenađeno.
“Cijelo vrijeme na nogama?”, pitao je Papa.
“Vaša Svetosti, to je moja dužnost koju sam preuzeo od svog prethodnika.“
“Nisi li umoran?”
“To je moja dužnost, Vaša svetosti; da pazim na Vašu sigurnost.”
Papa Franjo ga je blago pogledao, onda je ušao u svoj stan i vratio se noseći stolicu: “Sada barem malo sjedni i odmori se.”
Gardist je bio preneražen i odgovorio: “Sveti Oče, oprostite, ali ne mogu! Pravila to ne dopuštaju.”
“Pravila, kažeš?”
“Zapovijedi mog kapetana, Vaša Svetosti.”
Papa se na to nasmiješio i rekao: “Zar zbilja? Pa, ja sam Papa i naređujem ti da sjedneš.”
I tako, našavši se između pravila i Pape, gardist je izabrao stolicu.
Papa je onda ponovno otišao u svoj stan i nakon nekoliko minuta vratio se, našavši gardista kako i dalje poslušno sjedi, i donio mu sendvič s pekmezom koji mu je pripremio.
Prije nego što je vojnik uspio išta reći, Sveti Otac uputio mu je široki osmijeh i rekao mu: “Nakon svih sati koje si proveo stojeći na straži, sigurno si gladan.” Gardist na to nije stigao ništa reći jer je Papa odmah nadodao: “Dobar tek, brate.”
Izvor: A Friar’s Life blog, Laudato.hr
