Na Papuškom stanu kod Županje, nije bilo samo sunce što je pržilo, već i uspomene koje su gorjele pod šeširima, u rukama kosaca i pjesmi žena koje su vezale snopove. Manifestacija „Kruh naš svagdašnji – žetva i vršidba u prošlosti“ i ove je godine pokazala da Slavonija pamti, da još ima duše i da joj se srce budi kad miris pokošenog žita dotakne nosnice.
Stan je vrvio ljudima. Pristigli su iz okolnih mjesta, ali i puno šire – u narodnim nošnjama, s kosama naoštrenim na stari brus, s rukama naviknutim na težinu. Moba. Riječ koju se danas teško izgovori bez ironije, a nekad je značila život – ruke koje pomažu, rame koje se ne pita zašto, već kada.
Kosci su prignuli leđa, snopovi su padali jedan za drugim, a vezilje su ih vješto vezale, podvezivale slamom i slagale kao nekada – s poštovanjem prema svakom zrncu. Djeca su trčkarala u čobanskim igrama, konjske zaprege zveketale, a starci su tiho komentirali: „Isti onaj dreš ko kad sam ja bio dite…“ I sve je bilo tu – i levator, i vijače, i žene s maramama i bocunom rakije u pregači, za okrijepu, za zdravicu, za uspomenu.
Organizatori, Turistička zajednica Grada Županje i Udruga Đeram, ne štede ni truda ni srca. Ovo nije turistička razglednica – ovo je škola sjećanja, ovo je knjiga u pokretu, s listovima od snopova, čobanskog gulaša i tambure.
Na kraju dana, kad se žito već prestalo tiskati pod drešom, a ruke se umirile od posla, pjesma je nastavila tamo gdje je kosa stala. „Begeš“ je zasvirao, gromki glas je zapjevao, a noć je na Papuškom stanu mirisala na znoj, kruh, i jednu veliku, neugasivu čežnju – da se ne zaboravi.
Ova manifestacija nije samo događaj. Ona je svjedočanstvo. Ona je ono kad dijete pita: „Tata, kako se nekad želo?“ – i otac ga ne vodi pred ekran, nego za ruku, na Papuški stan.
I tako se kruh, onaj svagdašnji, vraća – ne samo na stol, već i u dušu.
Foto: Adam Tadijanović
