Putopisac naroda, bilježnik prirode i svakodnevice
Dragutin Hirc (1853.-1921.) bio je jedan od onih ljudi koji nisu mogli ostati na jednom mjestu. Njegov nemir nije bio znak nesreće, već želja da upozna i zabilježi cijelu domovinu – ne iz udobnosti kabineta, već s blatom na čizmama i bilježnicom u ruci. Rođen je 6. travnja 1853. u Zagrebu, gdje je i umro 1921., ali se malo koji hrvatski kraj može pohvaliti da ga Hirc nije pohodio, opisao, nacrtao ili snimio.
Po zanimanju bio je prirodoslovac, ali njegov pogled na svijet bio je daleko širi. Zanimala ga je priroda – ali s narodom u njoj. Gledao je planinu, ali slušao pjesmu s njezina podnožja. Promatrao je rijeke, ali zapisivao imena lađa, ribarskih alata, i riječi koje su ljudi uz njih govorili.
U svojim brojnim putopisima i reportažama, koje je objavljivao od 1870-ih do smrti, opisivao je krajolike, ali i ljude u tim krajolicima – njihove kuće, običaje, govor, nošnje, zanate i vjerovanja. Njegov stil bio je živo narativan, bogat detaljima i emocijom, a svako njegovo putovanje bilo je kulturni dokument. Nije bilo područja koje ga nije zanimalo: od Gorskog kotara, Like i Dalmacije, preko Slavonije i Banovine, pa sve do Istre i hrvatskih otoka.
Posebnu je pozornost posvetio življenju na selu. U svakom tekstu bilježio je kako se jede, kako se radi, što se pjeva u polju, koje drvo se sadi za krsno ime, kakve ukrase nose žene, kako se ispraćaju mrtvi. Bio je među prvima koji su fotografirali i skicirali narodne nošnje, oruđa, kuće i radne procese. Njegove ilustracije i tekstovi u časopisima poput Dom i svijet, Vienac i Naše planine bili su neprocjenjiv izvor spoznaje za sve koji nisu mogli putovati.
Njegova najpoznatija knjiga, „Naše planine“, objavljena 1900. godine, spoj je prirodoslovne enciklopedije i narodne kronike. U njoj se nalaze deseci opisa narodnih običaja, pučkih vjerovanja, lokalnih naziva biljaka i životinja, izreka i legendi koje su mu ljudi prenosili u gostionicama, na kolima, kod pastira i ribara. Upravo zbog toga knjiga i danas ima vrijednost – ne samo kao djelo o planinama, već kao zbirka narodnog identiteta.
Dragutin Hirc bio je neumoran zapisivač svijeta koji nestaje, iako ga tada još nitko nije zvao etnologom. On je bio “pisac za narod” – ali i o narodu. Nije promatrao s visine, već sa zemlje, ravno iz narodne svakodnevice. Bio je sam svoj urednik, kartograf, ilustrator i čuvar jezika. Njegova djela čuvaju duh vremena, i danas su nezaobilazan izvor za sve istraživače hrvatske tradicijske kulture.
Umro je u tišini 1921. godine, ali njegova djela i danas govore – tiho, jasno i s ljubavlju prema kraju i čovjeku.
Zabilježena misao iz rukopisa:
“Tko ne pozna svoga brijega, svog naroda, svojih riječi – neka ne putuje u tuđinu, jer domovinu nije ni vidio.”
Foto: https://www.enciklopedija.hr/
Članak je objavljen uz potporu Agencije za elektroničke medije kroz Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
