Bele mačkare ili vel’ke mačkare bile su tradicionalni dio mesopustnih svečanosti u slunjskom kraju. Ovaj zanimljivi običaj, koji je nažalost s vremenom blijedio, predstavljao je jedinstvenu kombinaciju folklora, religije i društvenog života. Slično navedenom na otoku Pelješcu točnije Putnikovićima postojji običaj njegovanja „Bijelih mačkara“ koji se prestao obilježavati 1964.godine, no ponovno je pokrenut sredinom devedesetih.
Zahvaljujući entuzijazmu KUD Graničar – Cvitović običaj „Belih mačkara“ i dalje živi čiju objavu prenosimo u cjelosti:
„BELE MAČKARE
Na Mesopust, odnosno utorak pred Čistu Sredu, kroz sela slunjske okolice svoj bi tradicionalni pohod obavljale tzv. “bele” ili “vel’ke” mačkare. Najčešće se radilo o velikoj grupi mladih i ljudi zrelih godina, koja u pratnji ima barem jednog ili više svirača, te su neke uloge bile obavezne. Tako primjerice svaka grupa mora imati vraga koji na leđima nosi Keku, štap i kravlje zvono kojima predvodi povorku, babu i dedu s košarom i vrećom za darove ili u nekim mjestima mladence s bebom koju treba darovati. Svoje ime ove su mačkare dobile po karakterističnom prozirnom bijelom pokrivalu za glavu, “jolaku” ili “rubu”, dugom prevjesu s resama i ukrašenim rubom, fine domaće izrade i nekad sastavnim dijelom djevojačke nošnje našeg kraja. Kasnije se takav prevjes zamijenio kupovnim materijalom za zavjese, bijelim tilom ili nekim sličnim, prozirnim materijalom. Pravu mačkaru nitko ne bi smio prepoznati tijekom čitavog pohoda, pa bi tako najčešće žene odijevale mušku, a muškarci žensku odjeću, naopako i neuredno. Domaćice bi mačkare darivale slaninom, jajima i grahom, a one bi im zauzvrat odigrale kolo i otpjevale nekoliko prigodnih i šaljivih napjeva. Svoj pohod završile bi NORKANJEM, kod unaprijed dogovorene kuće, često jedne od većih u selu, gdje bi se pekla i jela skupljena jaja sa slaninom, a veselje bi se nastavilo sve do ponoći, kada nastupa Korizma i razdoblje u kojem je svaki oblik veselja bio strogo zabranjen.“
Izvor: KUD Graničar – Cvitović
Foto: fotovedri, KUD Graničar – Cvitović
