Kosibaša, čuvaj leđa!
U našim krajevima jedan od najvažnijih poslova bila je kosidba. U stara vremena ljetina se prikupljala uz pomoć moba, kada bi se kosači okupljali jedni kod drugih i zajednički obavljali važan i težak posao. Koliki je značaj kosidba imala govori i to da se početak, a posebno kraj pretvarao u pravu svetkovinu.
Kosačka oruđa i pribor su: kosa, vodijer sa belegijom i mazalicom, kosni kov i čekić, grablje i vile. Sama kosa se kupuje, a kosište, kao i ostali drveni pribor, obično smo izrađivali sami. Vodijeri su bili od drveta, jednostavni ili drvorezom ukrašeni, mada ih je bilo i od metala (lima). Kaišem ili uzicom veže se za nogu ili oko pasa. U njemu kosac drži vodu i u njoj “belegiju” (brus) i mazalicu, komadić krpe usađen u rascijepljeno drvo.
Kosa se koristi već više tisuća godina. Kao alatka označava sam početak ljudske civilizacije. Kada se neznani genij u željeznom dobu dosjetio da se umjesto ručnog čupanja trave i žita može skovati željezni nož za rezanje, pa ga potom nasadio na dugački štap, bila je izumljena kosa. Eh, da je tada postojala mogućnost patentirati taj izum, koliko bi spomenuti genij zaradio novca? Tek nedavno, u povijesnim razmjerima, kosu su zamijenile motorne kosilice. Posljednjih godina kosa je i ovdje izgubila praktičnu vrijednost, nju je s tisućgodišnjeg trona skinuo stroj, ali su još uvijek živa sjećanja na ručnu kosidbu i negdašnji način života. Ručno se kosilo ne samo u Bosni, nego u Slavoniji, Njemačkoj, Americi, Kini… A pošto je kosa u Bosni, i u našem kraju, sve donedavno bila hraniteljica, to su o njoj sačuvane brojne priče i pjesme.
Kad se kosi da sam kod kosaca
Kad se kupi da sam kod ovaca.
Tražene mrkonjićke – novošerke
Zbog toga su na visokoj cijeni bili ne samo kosci, nego i kovači koji ih prave. Zato su posebice tražene bile kose “novošerke” i “mrkonjićke”, kose skovane u Varcar Vakufu odnosno Mrkonjić Gradu i Novom Šeheru. U hrvatskom selu Majdan kraj Mrkonjić Grada većina obitelji bavila se kovačkim zanatom i izradom kosa. Nažalost, rat ih je kao i nas otjerao iz rodnog kraja. Slabije vrste kose su bile ”krivajke”, a najbrojnije su bile ”silverke” i ”lepare”
Moj se lola za kosidbu sprema,
kosu ima, belegije nema.
Brus imao cijenu vola
Ni najkvalitetnija kosa ne može biti učinkovita bez dobra brusa za oštrenje. Nekada je dobar brus dostizao cijenu vola. No, ni najbolja kosa i najbolji brus ne mogu nekomu osigurati titulu dobrog kosibaše. Čak ni snaga i izdržljivost kosca, ako ne posjeduje znanje i vještinu baratanja kosom, oštrenja i otkivanja. Zato kod nas postoji uzrečica da nema te snage u čovjeka koju neće pozobati rakija i tupa kosa. Najbolji brusovi – belegije bili su iz Italije. Brus u rukama vještog majstora ne struže, on pjeva, upravo kao i zvuci otkivanja kose, brijanj mahovine.
Zamirisala je svježa otkošena trava Vijencom.
Mato kosi zelenu livadu,
Mato kosi, Kata vino nosi.
Poboli se i Mato i Kata.
Mato Kati pod pendžer dolazi.
Pita Mato vjerenicu svoju:
“Dušo, Kato, je l ti štogogj lako?”
Ona pruža ruku po jastuku:
“Vidiš Mato, kako mi je lako,
Noćas ću ti bolom bolovati,
Do zorice putem putovati.”
Pola sata hoda od od Nasića, Taračin Dola, nedaleko od Višnjice, medju planinskim vijencima prostirala se ogromna plodna visoravan. Ljeti je to pitoma zelena livada ponegdje sa travom do koljena u kojoj uvijek ciči, pišti, pjeva… a ipak osjeća se nestvarni mir i tišina. Nedaleko od tog zelenila izvor… Zdenac s vodom bistrom kao dječija suza, hladnom poput glegera. Zovu ga Studenac. Zimi su nepregledni bijeli sniježni nanosi.Tada je Vijenac znao biti nepredvidiv, podmukao, opasan, surov sa jakim vjetrovima i opasnim mečavama.
Oj, kosači, gdje ćemo na mobu,
Il’ na Vijenac ili na Studenac…
I kod kosidbe se saziva neka vrsta mobe. Susjed zovne susjeda negdje za za rad samo do ručka, negdje poslije podne, negdje cijeli dan. Kad se skupe kosci, prvi počinje “kosibaša”, najbolji kosac među sabranim. Koliko kosa zahvati, to se zove “ma (h)”, a kad padne – “otkos”. Najbolji kosci iz Višnjice, Nasića, Solakovića dolazili bi da pokažu svoje umijeće i snagu, da pomognu komšijama i rođacima. Na prostranoj visoravni gdje su Pavlovići, Ilići, Pranjići imali preko stotinu kosa trave (kosa je ovdje bila mjerilo za površinu) tvrde za kosidbu kao žica, a “žive” i meke poput kineske svile, imali su priliku pokazati i jedno i drugo.
Koso moja, kosila bi sama,
Kad bi mila na otkosu bila.
Kosci kose livadicu među gorama,
djevojke im vodu nose bijelim rukama.
Daj mi, mala, malo vode iz te doline,
da pokvasim belegiju do polovine.
Kosac kuje, kosa puca od crvenila,
kao mlada djevojčica od rumenila.
Zafijukale bi mrkonjićke kovanice i druge kose. Pokraj kosača su bile djevojke ili dječaci vodonoše koje su ih nudile svježom vodom s planinskog izvora, ali mnogi su radije birali čuvenu rakiju prepečenicu koja nije bila teška ni za najžešće julske žege.
Bilo je tu napornog rada, ali i pjesme, šale, momačke vriske i drugih dogodovština. Komšije su navraćale, pomagale i zagledale.
– Dobar dan (Hvaljen Isus) kosci – viknuo bi posjetilac.
– Dobar dan (Navijeke), – odgovorili bi kosci.
– Sretna radja.. Je li tvrda … Dobro je rodila ove godine..Velike vrućine… Poskapa nam ‘ajvan…Zagleda kose, ispod oka odmjera kosce, “neprimjetno” ubaci kamen u travu, posebno onome tko udara snagom, kako bi satro svu “žicu” i morao kosu popravljati, tj. ponovo otkivati. Loše kose nisu “trpile” ni mravinjake. Drugi kosci bi se smijali i dobacivali: “Vidi momka, došao u kosce, a nije ni kosu otkov’ o.” Bilo je kosaca koji su se na to ljutili, a svi su znali da je to samo šala. Ubrzo bi se sve izgladilo i zaboravilo.
Tek stasali momci – dječaci (Drago, Marijan, Mato, Stanko, Anđelko, Ćoza) s oduševljenjem su gledali ljude koji zagrnutih rukava, mišićavim rukama mašu kosom i grubim glasom stalno požuruju jedni druge. Kosci su to. Pero Pavlović, Stjepanac, Vlado, Blaž, Mato, Drago, Srete, Veliki, Marijan, . . “Tjeraju” se, a iza njih ostaju debele naslage svježe oborene trave po kojima neumorno skaču uznemireni skakavci, a ponegdje se pojavi i šljepić.
Oj, oblače, nemoj na kosače,
otiš’o mi dragi na košenje,
nije odn’o gunja ni ambrela,
pokisnuće košuljica bijela…
Koso moja kosila bi sama
kad bi mala na kosišću stala.
Lola kosi, a ja čuvam ovce,
triput mane pa pogleda na me.
Imali su kosci nešto što je neodoljivom magnetičnošću privlačilo pozornost svih onih koji sami nisu bili takvi. Ovi golobradi dječačići su često, potajno i bojažljivo, zamišljali sebe s kosom u rukama, kako “raskašaju” otkos po sredini njive s vrha do dna, napregnutih mišica, otkosa čista i široka, dok tamo negdje, sa strane, sjede stariji i dive se njihovom umijeću i lakoći kojom obavljaju taj nimalo lagan posao.
U početku su donosili hranu, ponekad rakiju, a najčešće vodu s obližnjeg hladnog izvora. Da, hladnog, kakav i može biti samo osojni planinski vrutak… Kadikad bi krišom iskoristivši povoljan moment, pripasali nečiji vodijer (o kome je bilo mnogo, naročito dvosmislenih šala) i mahnuli kosom. Šalili su se s njima i govorili kako su još mali za kosca. Čak su im i branili bojeći se povreda. To je u njima stvaralo još veći inat te ni o čemu drugomu nisu ni razmišljali nego samo o danu kada će, skupa s iskusnima, “izgurati” jedan cijeli otkos. Svoj, samo svoj. Čekali su dan kada će kositi k’o veliki.
Nekad se kosio cijeli Vijenac, poslije se počelo kositi sve manje, da bi se pred sami rat kosilo samo oko svoje pojate. Danas Vijenac i ostala naša polja, brežuljci i doline leže neobrađena i nepokošena, a nekada su ih ručnim kosama obrijali za nekoliko dana tako da se na pokošenim livadama mogao primijetiti ovčji brabonjak.
Otkosi se vilama raskopaju pa se trava suši jedan do dva dana. Onda se sijeno “ukolači”: mlađi grabe odozdo i odozgo do “kolača”. Poslije dva dana se “unaviljči” i onda se “naviljci” nose na drvenim “podvorima” u krug iz koga se pravi “plast”. Plast se pravi oko stožine. Pošto se svo sijeno oko plasta pograbi, jedno čeljade, muško ili žensko, popne se na plast, ali mu muški dobacuju sijeno. Kad se plast završi, vežu se gore dvije motke da ga pritisnu. Poslije toga plast se “ograbi” ili “očešlja” da ni s koje strane sijeno ne strči. Ako je sijeno mokro, onda se prave tanji plastovi. Ako je vlažno mjesto gdje se “sadjeva” plast, onda se po zemlji oko stožine nameće najprije granja, pa se tek onda sadijeva sijeno.
Kad slabo rodi sijeno, onda se za zimsku ishranu stoke spremao i lisnik – “kresao” se hrast i sa lišćem sušio za predstojeću zimu.
izvor >>>>> www.taracin-do.com
