Folklor je opcija koju, čini mi se, slabo nudimo djeci i mladima; ako to još niste učinili u predškolskoj ili školskoj dobi, ili vlastitoj djeci u obitelji niste usadili i prenijeli tu ljubav, onda je pitanje hoće li vaša djeca kasnije pokazivati bilo kakvo zanimanje za svoje tradicijsko nasljeđe i hoće li ga kao takvo prepoznati.
Tradicijske dječje igre i plesovi istraženi i priređeni za knjigu pod nazivom Lepi moj pajdaš su dio baštine koju su čuvali i prezentirali sve do sredine 20. stoljeća dječaci i djevojčice na širem moslavačko-posavskom području.
Danas ih susrećemo u koreografijama dječjeg folklora, uče se za potrebe revija, snimanja i izložbi, ali su nestale iz svakodnevnog života u ovim prostorima. Njihov nestanak uslijedio je promjenama organizacije života same seoske zajednice, jedino kulturno-umjetnička društva nastoje vratiti neke elemente dječjeg stvaralaštva te ih tako spasiti od zaborava i nestanka.
Dječje igre su se izvodile na livadama i drugim čistinama, raskrižjima, širokim dvorištima ili u zatvorenim prostorijama (hižama, kasnije seoskim domovima i školama). Prema spolu dijele se na: ženske i muške, prema uzrastu izvođača: dječje, predškolske i školske i na kraju igre mladeži pred ženidbu, a to su uglavnom igre ljubavnog sadržaja kojima se željelo iskazati tko se kome sviđa i tko je kome drag. Djeca su rado sudjelovala gotovo u svim obredima vezanih za radne i godišnje ophode plodnosti.
Običaji su strogo podijeljeni na muško-ženske izvedbe, vezani za određeni broj djece, npr. ivanjski običaji za djevojčice od 8 do 12 godina, jurjevski obredi za momke također do 12 godina, dok su žetelački običaji vezani za najveseliju pobiračicu, koja je jedra, zdrava, vesela i da dobro zna popovati. U izradu maski, komušanja kukuruza ili biračkih kola broj je neograničen.
Biračka kola kao što su Visec ili visanec, Dini, dini dinčeci: Ljubi kolo-Lepa moja goro zelena: Vanjkušica, Lepa Mara kolo vodi, Lepi moj pajdaš su mladenačka biračka kola kada se iskazivala simpatija prema nekoj osobi, birajući je te poljupcem dala do znanja da joj se sviđa, bez posljedica i ukora odraslih promatrača.
Najmlađi članovi KUD-ova ili vrtićanci rado se uključuju u pjevana, šetana kola kao što su Urodila žuta dunja (posvećeno našoj Kutini!), Žab, žab, žaba laba, koje moj drug; Tiči, mali vrapčići…A sve započinje razbrojavanjem pomoću štapa, brojalicom ili na neke druge načine.
Prema dobi, spolu i složenosti igara korišteni su i razni rekviziti. Oni su se sastojali od sasvim jednostavnih; špangi ili ukosnica, broševa, gumbi, voćnih bobica i prirodnih vlakana do drvenih obruča – pevca; raznih dužina i oblika batina – pala ili kvaka; te raznih čvrstih i noževa na sklapanje, nadžaka, sjekirica i drugih pomagala sa oštrim sječivima. U svim igrama željelo se pokazati pred suigračima, jer druge publike gotovo i nije bilo, vještina, spretnost i snalažljivost izvođenja pojedine igre, nadasve borbenost koja je nerijetko završavala verbalnim ili fizičkim obračunima. Igre su često započinjale pomoću brojalica, dogovorima ili šakanjem, a igralo se bez sudaca, sa utvrđenim pravilima o samom tijeku i završetku igre.
Djeca su se smjela igrati, tek nakon što su napravili poslove kod kuće ili u polju. Ponekad su čak pobjegli iz škole da bi se igrala. Naravno, poslije su čuli kritiku od roditelja. Igrali su se i pod odmorima u školi. Igre su se dijelile na ljetne i zimske. Ljetne su se igre igrale na gmanju ili gmajni (livadama, pašnjacima…), a zimske na snijegu. Najčešće su se igrali sa školskim prijateljima/prijateljicama, susjedima, braćom i sestrama. Većinom su bile igre sa više igrača. S roditeljima su se igrali navečer i zimi.
Na plesne zabave dolazilo se prigodom raznih običaja. Učili su se prvi plesni koraci na prelu, čijalima, proštenjima, pred kućom, u crkvenom cintoru, na završetku sezonskih poslova, tijekom velikih blagdana, za Božić, Duhove, na svadbama, za imendane, na fašnik, na perušanju, nedjeljom, u predahu poslova. Na razne načine i u razno životno doba učili su se plesovi i kola. Djeca idu uz majčin skut i biraju tamnije zakutke prostorije i tamo oponašaju odrasle, momke i djevojke. Tu se slažu prvi plesni koraci.
Danas jedino kulturno-umjetnička društva u svoje koreografije uključuju baštinjene brojalice, tradicijske igre, pjesme i kola iz prošlosti.
U Gradu Kutina osim smotri, festivala i drugih sadržaja primjerenih dječjem uzrastu, već niz godina u mjesecu srpnju, organizira se druženje pod nazivom Ljetna razbibriga na kojoj se najmlađi podučavaju raznim tradicijskim i suvremenim vještinama i znanjima.
Slavica Moslavac, muzejska savjetnica
Članak je objavljen uz potporu Agencije za elektroničke medije kroz Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
