Utemeljitelj moderne hrvatske etnologije
Milovan Gavazzi bio je tiha sila hrvatske znanosti. Rođen 18. veljače 1895. u Splitu, a školovan u Zagrebu, Beču i Pragu, ostavio je dubok trag kao etnolog, profesor, akademik i neumorni istraživač narodne baštine. Iza njega ostaje golemo znanstveno djelo, ali i osjećaj da je netko sa znanstvenim autoritetom obranio pravo običnog čovjeka na pamćenje. Gavazzi je od mladosti pokazivao interes za narodnu kulturu, ali ga nije zanimala romantizacija sela – zanimala ga je istina u svakodnevici. Njegova metoda bila je jednostavna, ali zahtjevna: odlazio bi na teren, slušao, bilježio, fotografirao, analizirao, uspoređivao. Putovao je po Lici, Kordunu, Dalmatinskoj zagori, Međimurju, Istri i Slavoniji – gdje god je narod još živio po starom, tu je bio i on. U torbi – bilježnica, diktafon i kamera. U glavi – znanje i strpljenje. U srcu – poštovanje.
Njegovo najvažnije djelo je monumentalna knjiga „Narodna kultura Hrvata“ (1948.), koja i danas predstavlja temeljni udžbenik hrvatske etnologije. U njoj je sustavno prikazao hrvatski narodni život: odijevanje, prehranu, vjerovanja, arhitekturu, običaje, pučku religioznost, glazbu, ples, seoski rad i praznovjerja. Gavazzi je po prvi put hrvatsku narodnu kulturu analizirao kao cjelovit sustav vrijednosti i značenja – ne kao skup običaja, nego kao živi kulturni organizam.
Osim toga, pisao je o narodnoj glazbi, usmenoj književnosti, obrtnim i stočarskim običajima, vjerovanjima o prirodnim pojavama i simbolima. Njegove analize nisu bile suhe – bile su to studije ispisane razumijevanjem. Gavazzi nikad nije podcjenjivao narod. Bio je među rijetkima koji su u znanstvenim tekstovima o seljacima koristili riječ “poštovanje”.
Bio je i sjajan pedagog. Kao profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu odgojio je generacije etnologa, kulturologa i folklorista. Njegova predavanja bila su uzbudljiva, puna terenskih anegdota, ali i precizna – učio je studente da narod nije dekor, nego izvor znanja.
Za života je napisao preko 400 znanstvenih radova i desetak knjiga. Bio je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, predsjednik Etnografskog muzeja i savjetnik mnogim ustanovama za očuvanje kulturne baštine. Dobitnik je brojnih domaćih i inozemnih priznanja, ali se rijetko eksponirao. Više ga se moglo sresti u seoskom dvorištu nego na konferenciji.
Umro je 1992. godine u Zagrebu, dočekavši stvaranje samostalne Hrvatske. Otišao je tiho, kao što je i živio – ali iza njega je ostao svijet koji ne bi postojao da ga on nije dokumentirao.
Njegova poznata misao:
“Narodna kultura nije samo ono što je bilo, nego i ono što u čovjeku ostane kad sve drugo nestane.”
Foto: Milovan Gavazzi – Wikipedia
Članak je objavljen uz potporu Agencije za elektroničke medije kroz Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
