U starim hrvatskim krajevima, osobito u Istri, Dalmaciji i Slavoniji, sačuvala se jedna lijepa i tiha priča o Dušnome danu. Priča o mostu od svjetla.
Govori se da u noći između Svisvetih i Dušnoga dana, kad se u tišini sela upale tisuće svijeća, nastaje nevidljivi most. Most koji povezuje svijet živih i mrtvih. Svaka svijeća na grobu, svaki plamičak na prozoru, postaje točka svjetlosti na tom mostu kojim duše prelaze iz čistilišta prema raju.
Narod je vjerovao da ako se svjetlo ugasi, most se na tom mjestu prekine, pa su ljudi pazili da svijeće gore cijelu noć. Zato su ih štitili staklenim lampionima, i zato su ih palili ne samo na groblju, nego i pred kućama, uz putove i prozore – da put ne ostane bez svjetla.
U toj noći, kažu stariji, ne smije se praviti buka ni izlaziti nepotrebno van. Vjerovalo se da duše prolaze kroz selo, obilaze mjesta gdje su živjele, dodiruju kućne pragove i mirno odlaze natrag u nebo. Tko bi ih ometao, mogao bi „sresti vjetar koji govori“, pa su djecu učili da te noći mole i budu mirna.
Postoji i vjerovanje da ako te noći sanjaš voljenu osobu koja je preminula, to znači da je „prešla most“ – da je pronašla svjetlo. Zato se Dušni dan nikada nije smatrao samo danom tuge, nego danom pomirenja, sjećanja i nade.
Kad se brijega pogledamo prema vječnom počivalištu i vidimo grobove koji svijetle kao zvijezde na zemlji, čovjek osjeti tu staru istinu – da nitko nije posve nestao, dok ga se netko sjeća.
Most od svjetla, kažu priče naših predaka, svake se godine iznova gradi – od molitve pune ljubavi i plamena jedne svijeće.