Dan kad se prisjećamo naših najmilijih – majki i očeva, baka i djedova, svih koji su nas voljeli, čuvali i učili što znači biti čovjek.
Danas, kad zapalimo svijeću na grobu, ne sjećamo se samo smrti – sjećamo se života.
Sjetimo se majke, njenog blagoga pogleda i toplog osmijeha koji nas je pratio kroz naše djetinjstvo. Sjetimo se oca, naše zaštite, koji je bio naša zaštita od svih nedaća.
Sjetimo se baka, koje su znale ispuniti i najmanju želju, i djedova, koji su se s nama igrali i radili sve što su im godine i kičma dopuštale, a posebice, sjetimo se svih onih koji su za Lijepu Našu dali ono najviše – vlastiti život.
Prvoga studenoga Katolička Crkva slavi blagdan Svih svetih, u narodu poznat kao Sisvete – dan posvećen svima koji su svojim životom dosegnuli svetost, bili oni poznati po imenu ili tihi pravednici zaboravljeni u povijesti.
To je dan kad se nebo otvara nad zemljom, kad se sjećanje, molitva i svjetlo susretnu u tišini groblja.
Korijeni ovoga blagdana sežu duboko u povijest.
Još su prvi kršćani u 4. stoljeću slavili spomen svih mučenika koji su položili život za vjeru.
U Rimu je papa Grgur III. u 8. stoljeću posvetio oratorij u čast „svih svetih“ u Bazilici sv. Petra, a papa Grgur IV. proširio je slavlje na cijelu Crkvu i odredio 1. studenoga kao dan zajedništva svih svetih duša.
Sveti su, po vjerovanju Crkve, oni koji su prošli zemaljski put i sada stoje pred Bogom.
Ali to nisu samo sveci koje poznajemo po kipovima i slikama.
To su i naši djedovi, bake, majke i očevi – svi oni koji su živjeli pošteno, u vjeri, ljubavi i jednostavnosti svakodnevice.
U Hrvatskoj se uz ovaj blagdan vezuju duboki narodni običaji. Ljudi uređuju grobove, donose cvijeće i pale svijeće – često već dan ranije, uoči Dušnoga dana.
Taj čin, iako više pripada spomenu mrtvih, postao je nerazdvojan od Sisveta – jer svjetlo svijeće znači vjeru u uskrsnuće i vječni život.
U mnogim se hrvatskim krajevima vjerovalo da se u noći s 1. na 2. studenoga duše pokojnika vraćaju svojim domovima. Ljudi su ostavljali otvorena vrata i prozore, nisu gasili svjetlo i ostavljali malo hrane i vode na stolu „za duše koje prolaze“.U nekim selima, osobito u Dalmaciji i Slavoniji, govorilo se da nije dobro te noći poći na groblje, jer se „mrtvi tada mole i tuguju“. Djecu su učili da ne prave buku i da poštuju tišinu te noći, jer „duše prolaze“.
Na selu su se uoči Dušnoga dana pekli posebni kruščići – „dušice“ ili „dušni kolači“, koji su se dijelili siromasima „za pokoj duša“.U nekim dijelovima Like i Slavonije siromasi su išli „po duše“ – od kuće do kuće, primajući darove i moleći:
„Bog vam dao zdravlje, a pokojnim rajsko svjetlo!“
Taj običaj ima korijene u starohrvatskoj predkršćanskoj praksi žrtvovanja hrane dušama predaka, što je kasnije Crkva preoblikovala u milosrdni čin.
Paljenje svijeća na grobovima nije samo simbol sjećanja, nego i svjetlo koje pokazuje dušama put do raja.
U nekim je krajevima običaj bio upaliti točno onoliko svijeća koliko je pokojnika u obitelji.
Vjerovalo se da ako vjetar ugasi svijeću, to znači da je duša „primila“ molitvu.
Zato se svijeće često štite staklenim lampionima – simbolički, da se svjetlo vjere ne ugasi.
Na Dušni dan nije se smjelo prati rublje, raditi u polju ni zabavljati, jer bi se „duše mogle uznemiriti“.
U nekim je krajevima postojao običaj da se voda ne prolijeva iz kuće, jer „duše prolaze kroz dvorište“.
Žene su znale pokrivati ogledala i zaustavljati satove u kući ako bi netko preminuo oko Dušnoga dana – da duša ne ostane zarobljena.
„To nije dan tuge, nego dan zahvalnosti i ponosa.
Dan kad vjerujemo da između živih i mrtvih stoji samo veo svjetla,
i da se svi, u Božjem vremenu, ponovno srećemo.“
Članak je objavljen uz potporu Agencije za elektroničke medije kroz Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
