Dugo se govorilo da postoji samo jedna prava podjela – selo ili grad. Kao da između toga nema ničega. Danas ta podjela sve manje vrijedi. Klasično selo kakvo pamtimo polako nestaje, ali ni grad više nije ono što je nekad bio. Između ta dva svijeta nastala su mjesta koja ne traže da se odreknemo suvremenog života, ali nam vraćaju ono ljudsko, ono tiho i važno.
Mjesto u kojem živim ne izgleda kao selo iz starih razglednica. Ima modernu i dobro opremljenu školu, sportsku dvoranu, profesore koji svakodnevno dolaze iz glavnog grada. Ima privatnike, obrte, domove i poslove. Više od stotinu ljudi zaposleno je upravo ovdje, u samom mjestu. Poljoprivrede još ima, ali ona više nije jedina priča niti mjerilo vrijednosti. Ovo nije mjesto koje živi od prošlosti, nego mjesto koje se prilagodilo vremenu u kojem živimo.
Infrastruktura je dobra i vidljiva u svakodnevnim sitnicama. Trgovina je dvije minute od kuće. Osnovne stvari nisu logistički pothvat, nego dio rutine. Veći centri udaljeni su desetak minuta, dovoljno blizu da su dostupni, ali dovoljno daleko da ne određuju ritam života. Nema osjećaja izoliranosti, ali nema ni gužve koja umara.
Naravno, postoje i mane. Trebaju dva automobila i neke stvari nisu na dohvat ruke kao u središtu grada. No srednja škola udaljena je dvadesetak minuta autobusom, prvi fakultet jednako toliko, a metropola je četrdeset minuta vožnje vlakom. Kad sam živio u Zagrebu, do posla mi je često trebalo više od sat vremena u jednom smjeru, i isto toliko natrag. Ne zbog udaljenosti, nego zbog gužvi, semafora i stalnog stajanja. U gradu su kilometri kratki, ali vrijeme se gubi. Ovdje su udaljenosti veće, ali se vrijeme vraća.
Život je okružen zelenilom. Livade, šume i otvoren prostor nisu dekor, nego svakodnevica. Ima nečeg neizrecivog u tome kad na livadi vidiš srnu kako mirno stoji, fazana kako prelazi put, ili kad se ponekad, iznenada, pojavi divlja svinja. To nisu prizori koje tražiš – oni ti se dogode. I baš u tome je njihova vrijednost.
Jutarnja kava pije se ispred kuće. Ne zato što je to romantična slika, nego zato što ima smisla. Uz kavu se miješa pjev lastavica, vrabaca i nekih ptica za koje ne znam ni kako se zovu. Njihovi glasovi nisu buka, već ukras trenutka. Na rasvjetnom stupu rode su napravile gnijezdo. Navečer, kad se dan smiri, čuje se njihov specifičan zvuk – kliktanje kljunovima koje se ne može zamijeniti ni s čim drugim.
Ono što se, međutim, najviše osjeti nisu ni kuće, ni infrastruktura, ni priroda, nego ljudi. Susjedi se poznaju. Druže se, ali ne napadno, rade i pomažu jedni drugima. U nevolji nisu daleki ni formalni, nego stvarni i prisutni. Kad sam živio u gradu, dijelio sam zidove sa susjedima koje sam jedva poznavao. Jedan bi klimnuo glavom, drugi bi započeo razgovor, ali nikada nismo sjeli na kavu. Svatko je išao na svoju stranu, u svoj život, bez ičeg zajedničkog, osim prepirke oko parkinga.
Ovakva mjesta nisu bijeg od modernog svijeta, niti povratak unatrag. Ona su odgovor na pitanje kako živjeti normalno u vremenu koje je postalo prebrzo. Nude školu, posao, trgovinu, prometnu povezanost i infrastrukturu, ali i mir, prostor i zajednicu. Ne obećavaju savršenstvo, ali nude ravnotežu.
Možda zato sve više ljudi ne bira ni selo ni grad. Biraju mjesto u kojem se može raditi, odgajati djecu, brzo obaviti svakodnevne stvari, popiti jutarnju kavu u tišini i navečer čuti rode, objašnjavajući djeci da su to baš one koje su ih nama donjele. Biraju život u kojem nisi izgubljen u masi, ali ni odvojen od svijeta. I u toj tihoj ravnoteži, bez velikih riječi i obećanja, krije se razlog zašto ovakva mjesta imaju budućnost.
