Sveta Lucija od Sirakuze (284. – 303.) također znana kao i Sveta Lucija kršćanska je mučenica koja je zbog svoje vjere podnijela mučeništvo 303. godine; ona je i zaštitnica vida, krojača i kovača.
Progonitelji kršćana mačem su joj odrubili glavu nakon dužeg mučenja. Kroz svu kršćansku povijest štuje se među kršćanima kao mnogostruka zaštitnica – slijepih (tjelesno i duhovno), ratara, lađara, staklara, krojača, tkalaca, pisara, vratara i kovača. Prema predaji, Sv. Luciji su izvađene oči i stavljene na tanjur, pa se ona smatra zaštitnicom očiju i vida.
Postoji malo pouzdanih podataka o njezinu životu ali kako predaja kaže, dok je još bila djevojčica, otac ju je obećao nekom bogatom mladiću za ženu. Otac je ubrzo umro, a i majka Eutihija joj se teško razboljela. Velik dio imetka potrošile su na liječnike, ali joj nitko nije mogao pomoći. Bolest nije prestajala. Tada su Lucija i njezina majka krenule na grob svete Agate u Kataniju.
Došavši tamo, Luciji se ukazala sveta Agata i rekla joj: ”Zašto tražiš moj zagovor za ozdravljenje svoje majke, kad i sama možeš isprositi zdravlje za svoju majku. Vjera joj je tvoja pomogla. Već je ozdravila, zato što si ti svojom čistoćom u svom srcu pripremila dragi stan za Gospodina. Kao što je Krist po meni proslavio Kataniju, tako će po tebi proslaviti Sirakuzu.” Lucijina majka je zaista ozdravila.
U velikoj radosti zbog majčina ozdravljenja, Lucija je odlučila svoju baštinu razdijeliti siromasima, da zauvijek ostane samo Isusova. Majka ju je savjetovala da imetak oporučno razdijeli siromasima, ali joj je Lucija odgovorila: ”Tako bih siromasima dala svoje imanje samo zato što ga ne mogu ponijeti sa sobom u vječnost. Uostalom, kad nam na putu treba svjetlost, svjetiljku nosimo pred sobom, a ne za leđima. Tako i naša dobra djela trebaju svijetliti pred nama dok putujemo u vječnost.” Što je naumila, to je i učinila. Sve je svoje počela dijeliti siromasima. Zato ju je njezin mladić prijavio da je kršćanka. Luciju su onda prisiljavali da se žrtvuje rimskim idolima. Odbila je ponudu riječima: ”Ja poznam samo jednoga Boga, stvoritelja neba i zemlje. Njemu je najdraža žrtva kad pomažemo siromahe i udovice. Sve sam svoje razdala siromasima. Preostalo mi je još jedino da i samu sebe žrtvujem Gospodinu.” Kad joj je sudac zabranio dalje govoriti, hrabra je Lucija odgovorila: ”Gospodinova se ne smije gušiti. Ja sam službenica Gospodina koji je rekao da će njegov Duh govoriti iz učenika kad im budu sudili.” Onda joj se sudac rugao zato što je rekla da iz nje govori Božji Duh. Lucija je dalje svjedočila: ”Dok čisto živim, moje je tijelo hram Duha Svetoga.” Okrutni sudac joj je tada zaprijetio da će je na silu osramotiti u javnoj kući, pa da će je ostaviti Božji Duh. Na to mu je ona odgovorila: “Ako mi budeš na silu oduzeo čistoću, moja duša neće biti oskvrnjena, nego ću imati na nebu dvostruku krunu. Grijeh je samo ono što čovjek učini slobodnom voljom. ” Kad je sudac pokušao odvesti Luciju u kuću bludnica, nisu je mogli maknuti s mjesta. Predaja kaže da je jaram volova nije mogao pokrenuti. Kada je nije uspio osramotiti na ovaj način, naredio je da je poliju vrelim uljem i smolom pa da je zapale. No, vatra nije dolazila do nje, već je stajala poput proljetne ruže. No, kako tvrdo ljudsko srce nema smilovanja, dao joj je probosti vrat mačem. Tako je Lucija dobila odjednom dvije krune: djevičansku i mučeničku. Prije smrti uspjela je primiti euharistiju i predvidjela je skoru smrt Dioklecijana kao i prestanak progona kršćana. Njeno predviđanje vrlo se brzo ostvarilo. Krajnji čin mučenja bilo je vađenje njenih očiju, ali nekim čudom ona je uspjela vidjeti i bez očiju.
Jedna druga legenda svjedoči da je jedan mladić bio očaran ljepotom Lucijinih očiju. Lucija je tada sama sebi iskopala oči, da ih pošalje nasrtljivom mladiću kako bi ga se riješila. Mladi poganin je bio toliko ganut Lucijinom gestom da je i sam postao kršćaninom i svjedokom vjere koju je Lucija djelom pokazala. Predaja kaže da joj je Bog dao nove oči.
Stoga se Lucija prvenstveno smatra zaštitnicom slijepih i slabovidnih!
Narodni običaji vezani uz blagdan Sv. Lucije
Na dan Sv. Lucije i večer uoči nje djeca i mladi su u manjim skupinama obilazili od kuće do kuće noseći izdubenu tikvu kojoj bi izrezali šupljine u obliku očiju, nosa i usta i osvijetlili je svijećom dajući joj sablasni izgled. Tikvu su dizali do prozora i njome plašili djecu, govoreći “Ide baba Luca, po selu se smuca”. Tako bi izmamili domaćine da im otvore vrata i da im daruju jabuke, novac i sl. Osim tog običaja uoči dana Sv. Lucije selom je hodao lik umotan u bijelu plahtu s tanjurom na kojem su nož i životinjske oči, čime su plašili djecu da budu bolja.
U mnogim hrvatskim krajevima se na dan v. Lucije sije pšenica, kako bi ozelenila do Božića, a zelenilom se prizivala plodnost i obilje u nadolazećoj godini. Narasla se pšenica po tradiciji vezala crvenom trakom koja je štitila od uroka, i stavljala, ovisno o području, u kut sobe, na stol ili pod bor. U sredinu božićne pšenice, koja se sijala i u izdubljenu repu, negdje se stavlja jabuka, a negdje jedna ili čak i tri svijeće.
Blagdan Sv. Lucije i gatanje
12 dana od Svete Lucije do Božića prepuni su folklornih elemenata kao što su predviđanje uspješnosti godine prema 12 nasoljenih režnjeva crvenog luka koji od soli pusti tekućinu. U tom se periodu predviđalo vrijeme prema 12 brojanica, tj. zapisa vremena svakog dana od Svete Lucije do Božića. Prema predaji, sljedeće će godine biti u pojedinom mjesecu takvo vrijeme, kakvo je u odgovarajući dan od Lucije do Božića.
Na dan Sv. Lucije neudane djevojke su ispisivale 13 ceduljica s imenom momka. Svakog se dana po jedan neotvoreni papirić baca u vatru, a djevojka će se udati za onoga čije ime posljednje ostane ispisano na cedulji.
Postojala je i mogućnost da se na Svetu Luciju počinje izrađivati drveni stolčić s kojega u crkvi na polnoćku možete vidjeti coprnice.
“Lucijin kruh” su jeli svi članovi porodice i sva stoka jer se vjeruje da on štiti pred bjesnoćom. Na dan Svete Lucije 13.12. se posije pšenica koja se stavi u božićne jaslice. Na taj dan se predviđa vrijeme za cijelo ljeto jer je do Božća 12 dana koliko je mjeseci u godini. Isto tako su bili zbranjeni svi radovi na taj dan u kome se vrši probadanje, bušenje ili bodenje. I djeca su se darivala na dan Svete Lucije. Pripisivali su joj posebnu moć- Sveta Lucija bi zimskom suncu povratila snagu – svjetlost da bi moglo ponovno zagrijati promrzlu zemlju iz koje bi niknuli novi plodovi. Njena slijepost, naime prema legendi si je sam iskopala oči i anđeo joj je donio druge, ima još jedno simboličko značenje- sa suzdržavanjem dobivamo novu svjetlost novu nadu i vjeru u život.
Naš narod pozna ime Svjetlana ili Lucija. Naša djeca se na dan svete Lucije igraju svjetlom, noseći ga od prozora do prozora, da bi svojom dobrotom, jednostavnošću, priprostošću, omekšali naša srca i omogućili radost i svjetlo na našim licima. Djeca su već sama svjetlo, toplina, nježnost, nevinost i život. Neka nam ova svetica pomogne da budemo kao djeca.
U Konavlima pokraj Dubrovnika, postoji izreka – Sveta Luca drvarica, dvanaest dana do Božića.
Njezino ime u prijevodu s latinskoga znači “svijetla”, pa se to tumači tako da ona na neki način već naviješta veliko svjetlo božićne noći.
Na slikama se Lucija često oslikava s očima na tanjuru, s bodežom te s uljanicom – svjetiljkom.
Sveta Lucija je jedan od rijetkih svetaca kojeg slavi Luteranska zajednica u Skandinavskim zemljama (Danska, Švedska, Norveška i Finska). Proslava svete Lucije sadrži puno pretkršćanskih, pogansko-germanskih autohtonih elemenata.
Na njen su se dan darivala djecu voćem, slatkišima ili suhim smokvama ostavljenim u čarapama, pod jastukom ili papučama.
Taj dan je najkraći u godini, pa se uz njega vezuju brojne magijske radnje, poput one o izradi drvenog stolčića – lucijskog stolčeka, čija izrada mora trajati punih dvanaest dana, a svrha mu je da se na polnoćki, isključivo s njega može ugledati i prepoznati koja je žena coprnica ili mora.
Te dane se posebno gatalo o udaji. Toga su dana neudane djevojke na jedanaest papirića ispisale imena momaka za udaju, a dvanaesti su ostavile prazan. Svakog su dana po jedan neotvoreni papirić bacale u vatru. Zadnji su papirić na Božić odmotale, pa ako je bio prazan, znale su da se neće udati, a ako je na njemu bilo ime, sljedeće će se godine udati baš za tog momka.
U nekim su područjima na Sv. Luciju djevojke za udaju postile, uvjerene da će se udati za momka kojega će te noći sanjati.
Pečenje posebne pogače bez masti, njeno darivanje ukućanima i blagu u zamišljenom zatvorenom magijskom krugu, koji je, vjerovalo se, osiguravao zdravlje, pokušavala se pribaviti potpuna zaštita u nevoljama, bolesti i raznoraznom zlu.
Kako je zaštitnica vida, na njen dan je postojala zabrane tkanja, vezenja ili šivanja. Gorjani u Slavoniji znaju za običaj luce u kojemu glavnu riječ ima muškarac maskiran u babu. On je uoči dana Svete Lucije obilazio kuće u kojima su ženska djeca i pitao da li eklaju – štrikaju i znaju li se Bogu moliti. “Ona” je nosila u starom loncu žeravicu, prijeteći onima koji to ne znaju. Po svjedočenju narodnih kazivača s početka stoljeća djeca su se bojala sudionika ovog običaja i dugo ga pamtila.
Lik svete Lucije svojim vrlinama svijetli i u velikogoričkom kraju. Još u 16. stoljeću u Lukavcu podignuta je kapelica s njoj posvećenim oltarom i kipom svetice. Na tom mjestu su suci Plemenite općine turopoljske u mnogim teškim vremenima i pogibeljnim trenucima svoje povijesti tražilo svjetlo mudrosti u svojim odlukama. Na spomendan ove svetice birao se župan općine turopoljske.
Od tog dana u hrvatskoj tradiciji postupno se izrađivao karakteristični nakit za kuću i božićnu smreku. Nekadašnji cimer ili kinč u sjeverozapadnoj Hrvatskoj – zelenilo (grane zimzelena ili smreke obješen na stropnu gredu), a poslije za božićno drvce koje se pod utjecajem njemačke kulturne tradicije najprije udomaćilo u građanskim, a potom i u seoskim sredinama. Kitilo se papirnatim ružicama i lančićima, orasima i lješnjacima, jabukama, božićnicama i licitarima. Ukrase su izrađivali ukućani, odnosno odrasli koji su za to imali dara s djecom kojima je to predstavljalo veliku radost.
Sijanje pšenice
Jedan običaj koji se sačuvao do danas je običaj sijanja božićne pšenice kao simbola obnove života i plodnosti. Zanimljivo je da ovog običaja nema u protestantskim zajednicama i velikom dijelu Europe pa je uz Portugal i južnu Italiju on vezan još samo za hrvatsko podneblje. Do Božića pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom, te ukrašava božićni stol, dok tijekom božićnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe. Da bi izgledala lijepo, pšenica se podrezuje i ovije crvenom trakom ili hrvatskom trobojnicom, a u nekim se krajevima posred pšenice u udubljenu rupu stavlja se čaša, u čašu tri svijeće koje se pale na badnjak navečer. Nakon Božića pšenica se baca na krov kuće.
Lucija je zaštitnica ratara, slijepaca (tjelesnih i duhovnih), lađara, staklara, krojača, kovača, trgovaca, pisara i vratara. Zazivaju je djevojke koje se žele popraviti. Njezin zagovor osjećaju oni koji boluju od krvarenja, od bolesti vrata i zaraze.
Kod nas se osobito štuje u Dubrovniku, gdje ima oltar u crkvi Svetoga Vlaha. Štovanje je vjerojatno došlo iz Venecije gdje se nalaze svetičine relikvije.
U Sirakuzi se nalazi glasovita stara bazilika Sv. Lucije kamo još i danas mnogi hodočaste.
Zaštitnica je Turopolja, Velike Gorice, Peruđe, Sirakuze, Malte, Italije (posebno štovana u sjevernom dijelu), Švedske.
Skitaca kod Labina
Legenda koja se predaje iz koljena na koljeno već stoljećima govori da je Sveta Lucija hodajući svijetom došla do stijene na rubu sela Skitace. Umorna je sjela na stijenu gdje je i zaspala. Kada se probudila iduće jutro opazila je kraj sebe tek nastali izvor na kome je umila svoje oči. Od tada taj izvor neprestano teče a vjernici su uzimali tu vodu i milovali svoje oči, pogotovo oni koji su bili slabovidni. Druga legenda govori da je Sveta Lucija hodajući svijetom jednog dana došla na vrh »Brdo« na rubu sela Skitaca i kada je vidjela predivan pogled sa koga se vidi čitavi Kvarnerski zaljev i Venecija u daljini, da se od milosti rasplakala. Kako su suze klizile sa njenog lica tako je u zemlji nastao potok – izvor iz kojeg voda teče već stoljećima. Legende govore jedno, a činjenica jeste da se svega nekoliko metara ispod jednog od najviših vrhova tog kraja koji sa južne strane zaokružuje uzvisinu na kome se nalazi selo Skitaca, nalazi mali izvor vode koji izvire iz jedne stijene koji nikada ne presušuje čak ni u vrijeme najjačih žega usred ljeta kada se na Skitaci temperatura diže i do 40 stupnjeva Celzijevih. Voda sa tog izvora se skuplja u jednom malom udubljenju u stijeni i tu je udubinu narod nazvao »školnica« U cijelom tom kraju nema nigdje niti jednog izvora vode osim tog malog izvora koji se nalazi na vrhu brda. I danas Skitaca nema dotoka vode već je svaka kuća u povijesti obavezno gradila bunare gdje se za vrijeme kiša sa krovova skupljala kišnica ili se voda morala dovoziti na Skitacu. Izvor koji izvire na vrhu brda, i ne u njegovom podnožju, svakako je fenomen kojeg je vrlo teško objasniti. Upravo zbog toga ljudi vjeruju da se radi o suzama Svete Lucije. Ljudi hodočaste i posjećuju to mjesto.
