Posljednjih se nekoliko godina u našoj zemlji obilježava blagdan Sv. Valentin, 14. veljače, kao Dan zaljubljenih. Porijeklo ovog običaja vodi nas u Englesku, gdje se ovaj običaj u prvotnom obliku obilježavao tako što su zaljubljeni plemići slali svojim izabranicama ljubavna pisma.
Na europsko je kopno ovaj običaj uveo francuski kralj-pjesnik Charles d’Orleans koji je 1415. godine kod Agincourta pao u zarobljeništvo i kao zarobljenik proveo u Engleskoj dvadeset i pet godina. Tijekom svog prisilnog boravka u Engleskoj, Charles se uglavnom bavio pisanjem poezije. Kada se vratio u Francusku, jedna od prvih stvari koju je učinio, bila je ta da svojim sunarodnjacima preporuči vođenje običaja slanja Valentina, tj. ljubavnog pisma koje se šalje osobi suprotnog spola, svake 14. veljače. Naravno, da je ovaj pomodni običaj odmah usvojen na dvorovima, ali dugo je trajalo dok nije prihvaćen u narodu. Čitati i pisati bila je samo privilegija plemića i tek kada su se najširi slojevi naroda opismenili običaj je prihvaćen u cijeloj Francuskoj.
Danas je Valentinovo vrlo omiljen blagdan ne samo u Francuskoj, već u cijeloj zapadnoj Europi i to toliko da je smatran narodnim običajem koji se dovodi u vezu sa svecem-mučenikom iz 3. st. Sv. Valentinom, čiji je blagdan upravo 14. veljače. Njegov kult raširen je po cijelom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. Prema legendi, Valentin je bio svećenik, mučen za vladavine cara Claudija II (269-70). Bazilika u njegovu čast podignuta je u Rimu u Via Plaminia već u 4. stoljeću. Legenda kaže kako je liječio djecu bolesnu od padavice, a jednoj je slijepoj djevojčici vratio vid. Jedna druga legenda kaže da je sv. Valentin vjenčao pogansku djevojku i kršćanina, pa je stoga prozvan i zaštitnikom zaljubljenih.
U našoj narodnoj tradiciji ovaj dan u prošlosti nije imao neko posebno značenje, osim što se govorilo da se toga dana ptičice žene (ženiju), pa se i tako opet dovodio u vezu sa zaljubljenima. Ptičji svatovi se održavaju u živicama i šumarcima. Na gozbi ima dakako svekolikog jela i pića i mnogo raznih glazbala. U rano jutro svadba prestaje, ptice idu spavati, a ostaju utihnula glazbala i preostalo jelo i piće. Odrasli šalju bosonogu djecu, čim se probude, u obližnju živicu da pokupe ostatke s ptičje svadbe (koje su im oni, naravno, u ranu zoru ostavili). Djecu su najviše zanimala ptičja glazbala. No, uz sav trud, u živici ih nisu nalazili. Tu je bilo jela (mesa, kobasice, kolači…) i pića. Zaokupljena njima sve dok se do sita ne bi najela, djeca su dobro ozebla. Vraćala su se, stoga, kući plačući. Odrasli su ih dočekivali i objašnjavali im da je njihov plač melodija s ptičjih glazbala, te da će oni biti zdravi i dobri pjevači.
Pjevalo se:
Vrapci se žene, zovite i mene!
Ako ne bum dobar gost,
Vrgnite mi rebro-kost!
Svetom se Valentinu zagovaralo za zdravlje. Njegovo ime znači Zdravko. Osobito su mu se zagovarala djeca koja su imala fraz (padavicu).
Slavica Moslavac, etnologinja, muzejska savjetnica.
