Dok se tisuće posjetitelja pripremaju zauzeti svoja mjesta uz vinkovačke ulice i čekaju početak svečanog mimohoda, nekoliko stotina metara dalje odvija se jedna sasvim druga priča. Tu nema strogoće velikog događaja ni užurbanosti kakvu bi čovjek očekivao. Tu se posljednji put namješta marama, poravnava rub nošnje, provjerava ukras na šeširu, zateže orma na konjima i pažljivo slaže svaki detalj na svečano ukrašenim zapregama.
Upravo tim trenucima započinjemo našu priču o ovogodišnjim Vinkovačkim jesenima.
Jer Vinkovačke jeseni teško je ispričati jednim člankom. Kao i kod Đakovačkih vezova, riječ je o manifestaciji kojoj treba pristupiti polako, kroz ljude, običaje, nošnje, pjesmu i detalje koji zajedno stvaraju njezinu posebnost. A možda je jedan od najljepših trenutaka upravo onaj prije nego što povorka uopće krene.
Djevojke i snaše već su odjevene u svoje najljepše nošnje, ali pripreme još nisu završile. Negdje se popravlja marama, negdje namješta nakit, poravnava oplećak ili zagleda je li svaki detalj upravo ondje gdje treba biti.
Ovdje ništa nije slučajno.
Na tradicijskoj nošnji svaki detalj ima svoje mjesto, a ono što će nekoliko trenutaka poslije pred tisućama ljudi izgledati potpuno prirodno i jednostavno, rezultat je strpljenja, znanja i pažnje koja se prenosi generacijama.
I momci imaju svoje pripreme. Šeširi se još jednom namještaju, prsluci popravljaju, čizme brišu, a onda se zastane, dobaci šala prijatelju iz susjednog društva i čeka trenutak polaska.
Sve mora biti spremno. Ali nitko kao da se pretjerano ne žuri.
Malo dalje jednako je živo oko konjskih zaprega.
Konji su uređeni, orma se još jednom provjerava, a vlasnici obilaze kola i zagledaju svaki ukras. Cvijeće, vezene tkanine, zelenilo i drugi tradicijski ukrasi moraju stajati upravo onako kako je zamišljeno. Netko popravlja samo nekoliko centimetara pomaknuti ukras, drugi još jednom zateže remen, treći smiruje konje.
Sve se radi pažljivo jer će za nekoliko trenutaka upravo te zaprege, zajedno s konjanicima i folklornim skupinama, postati dio slike Vinkovačkih jeseni koju će ponijeti tisuće posjetitelja i bezbrojne fotografije.
No prije tog svečanog trenutka postoji još jedan, nama posebno zanimljiv svijet.
Kao da cijela Hrvatska pjeva na jednom mjestu
Dok se kolona polako priprema, između sudionika nema tišine.
Naprotiv.
S jednog kraja začuju se tambure i slavonska pjesma. Samo nekoliko trenutaka poslije iz druge skupine dolazi pjesma sasvim drukčijeg kraja Hrvatske.
Malo dalje druga pjesma.
Pa treća.
Iz jedne skupine dopire moslavački napjev, iz druge hercegovačka ganga, a onda sve nadjača glasni slavonski bećarac koji odmah izmami smijeh i odgovor iz susjedne skupine.
I upravo tada čovjek najbolje shvati što ovakve manifestacije znače.
Na nekoliko desetaka metara susreću se različiti krajevi, različite nošnje, različiti govori i načini pjevanja, ali nitko nikome ne smeta.
Naprotiv.
Kao da svatko svojom pjesmom dodaje još jedan dio velikoj priči.
Svečano, a opet potpuno opušteno
Možda bi netko očekivao nervozu.
Ipak je riječ o najvećem i najsvečanijem trenutku manifestacije. Uskoro treba krenuti pred tisuće ljudi, fotografskih aparata i televizijskih kamera.
Ali iza kulisa nema gotovo ničega od te napetosti.
Ima smijeha.
Ima dobacivanja.
Ima pjesme.
Susreću se ljudi koji se možda nisu vidjeli od prošlogodišnjih Jeseni ili neke druge folklorne manifestacije. Pozdravljaju se stari poznanici, fotografiraju jedni druge, uspoređuju nošnje i ukrase na zapregama.
Netko već pjeva.
Netko tek hvata prvi ton.
A onda mu se pridruže ostali.
Na trenutke više nije jednostavno razaznati odakle pjesma dolazi jer se slavonske tambure, pjesma iz Moslavine, Turopolja, Zagorja, Like, tu jojkanje, ganga i bećarac stapaju u neobičnu zvučnu kulisu kakva se teško može doživjeti bilo gdje drugdje.
Trenutak prije polaska
A onda se polako osjeti promjena.
Pripreme završavaju.
Posljednji ukras vraćen je na svoje mjesto. Nošnje su namještene. Konji su spremni. Tamburaši uzimaju instrumente, zastave se podižu, a skupine se počinju slagati u redove.
Opušteno druženje pretvara se u svečanu kolonu.
Još poneki smijeh, još jedan bećarac, još posljednja provjera.
I kreće se.
Pred njima su vinkovačke ulice i tisuće ljudi koji su došli vidjeti raskoš hrvatske tradicijske baštine.
A iza njih ostaje onaj manje vidljivi, ali možda jednako lijep dio Vinkovačkih jeseni, trenutak u kojem se tradicija ne pokazuje publici, nego jednostavno živi među ljudima.
Upravo zato našu ovogodišnju priču s Vinkovačkih jeseni počinjemo ovdje.
Ne u trenutku kada povorka prolazi gradom.
Nego nekoliko trenutaka ranije, dok se još namješta posljednji detalj, dok konji nestrpljivo čekaju polazak i dok se među sudionicima iz svih krajeva Hrvatske miješaju pjesma, smijeh i prijateljstvo.
U nastavku donosimo priču o samom svečanom mimohodu 61. Vinkovačkih jeseni, raskoši narodnih nošnji, folklornih skupina, konjanika i zaprega koje su ispunile ulice Vinkovaca.
Foto: Adam Tadjanović
