U starim škrinjama nekada se nije čuvala samo odjeća. Čuvale su se uspomene, obiteljske priče, mirisi doma, tragovi ruku koje su vezle, tkale i slagale svaki detalj svečanog ruha. Upravo je takvu priču posjetiteljima Vinkovačkih jeseni donio program „Zavičajno ruvo“, koji je još jednom pokazao koliko bogatstva krije tradicijska odjeća Slavonije, Baranje i Srijema.
Program, iza kojega stoji Etno centar Osijek u okviru projekta „Slavonski etno brand“, nije tek predstavljanje starih narodnih nošnji. On je svojevrsna živa priča o načinu života, običajima, društvenom položaju, obiteljskom nasljeđu i pripadnosti određenom kraju. Na prvi pogled možda se čini kako su sve slavonske nošnje slične, ali već nakon nekoliko trenutaka postaje jasno koliko se razlikuju od sela do sela, pa čak i od prigode do prigode. Razlike se vide u kroju, materijalu, načinu ukrašavanja, bojama, vezu, nakitu, ali i u načinu na koji se pojedini dijelovi nošnje odijevaju.
Posebna pažnja posvećena je oglavlju, jednom od najupečatljivijih dijelova ženske tradicijske nošnje. Po načinu češljanja, pokrivanja glave, vrsti marame, ukrasima ili nakitu nekada se moglo prepoznati je li djevojka neudana, udana žena ili snaša, iz kojeg mjesta dolazi, ali i za kakvu se prigodu spremila. Ni nakit nije služio samo kao ukras. Dukati, ogrlice, broševi i drugi detalji govorili su o obitelji, imovinskom stanju, nasljeđu i običajima određenoga kraja. Svaki komad imao je svoje mjesto i svoj razlog.
Posebno dojmljiv prizor bila je škrinja ispunjena dijelovima tradicijskog ruha. Nekada je takva škrinja bila gotovo obavezni dio djevojačkog miraza. U njoj su se godinama slagale košulje, suknje, pregače, marame, ručnici i drugi predmeti koji su pratili ženu kroz različita životna razdoblja. Upravo zato narodna nošnja nikada nije bila samo lijepa odjeća za svečane prigode. Ona je bila svojevrsna osobna iskaznica čovjeka i kraja iz kojeg dolazi.
Program „Zavičajno ruvo“ posebno je vrijedan jer pokazuje i ono što se na velikim folklornim pozornicama često ne može dovoljno dobro vidjeti, sitne detalje. Način na koji je složena marama, položaj pojedinog ukrasa, nekoliko centimetara veza na rukavu ili način vezivanja pregače mogu otkriti mnogo više nego što se na prvi pogled čini. U vremenu kada se odjeća proizvodi brzo i jednako za milijune ljudi, ovakvi susreti podsjećaju na razdoblje kada je gotovo svaki komad odjeće bio jedinstven. Nastajao je polako, rukama majki, baka i djevojaka koje su znanje nasljeđivale generacijama.
U tome i jest najveća vrijednost ovakvih programa.
Ne radi se samo o čuvanju predmeta iz prošlosti, nego o čuvanju znanja kako su ti predmeti nastajali, kako su se nosili i što su značili ljudima koji su ih nekada svakodnevno koristili. „Zavičajno ruvo“podsjeća da iza velike povorke, pjesme i plesa postoji čitav svijet detalja koji često ostane skriven oku promatrača.
Jer narodna nošnja nije samo ruho.
U svakom vezu, dukatu, marami i naboru nalazi se dio priče o ljudima koji su tu nošnju stvarali i nosili. A dok god postoje oni koji te priče znaju ispričati i oni koji ih žele čuti, tradicija živi i priča o nama.
Foto: Zdenko Đurček
