Starovinsko žensko narodno ruho ručno se proizvodilo u svakome domaćinstvu od domaćega lanenog, pamučnog platna te od konopljina platna, svile i sukna. Njegova osnovna značajka je bijela boja platna od kojeg je izrađivano. I prvi ukrasi na starovinskom ruvu bili su bijele boje. Riječ je o šlingu, šlingovanju i posebnoj tkalačkoj tehnici čončanju, čunčanju. Kasnije se javlja i zlatovez, a nakon njega i višebojni (polikromni) vez. Starovinsko ruvo, izrađeno od domaćih tkanja i vezova, bilo je u upotrebi do kraja 19. stoljeća, a i nakon toga se nosilo usporedno s nošnjom izrađenom od kupovnih, obrtničkih i tvorničkih materijala, da bi se polako posve izgubilo. Ipak, neki dijelovi toga ruha, poput vunene pregače, održali su se do danas. Osnovni dijelovi svakoga ženskog ruha su košulja, skute, donje suknje (podsuknje), gornja suknja i pregača. Košulja se izrađivala od bijeloga lanenog platna i konopljina platna, a kasnije i od pamučnoga. Svečana košulja šivala se od najfinijega tan koga bilog platna koje su zvali tanki.
Naime, kao vrsne tkalje, Bunjevke su već pri tkanju ukrašavale platno tako da su posebnom tkalačkom tehnikom čončale, utkale dodatne niti začunčanice. Osim čončanjem košulje su ukrašavane i bušenim bijelim vezom šlingom, bijelim vezom po žici, a često i zlatovezom. Rukavi su bili nabrani u zapešću, ukrašeni taclijama, vezenim, šupljikastim zarukavljem koje se dodatno ukrašavalo iglom šivanim čipkama kericama. Skute su dio ženskoga donjeg rublja. Riječ je o suknji od bijelog platna koja se šivala od tri do četiri pole platna. Dosezale su ispod koljena. Djevojke su počele nositi skute od svoje četrnaeste godine. U gornji porub udijevala se vrpca – svitnjak. Preko skuta odijevalo se nekoliko podsukanja, donjih sukanja. Za najsvečanije ruho bilo ih je sedam do devet. Šivane su uglavnom od pet, šest pola bijeloga lanenoga ili pamučnog platna. Ukrašavane su čunčanjem, a kasnije i šlingom. Što je podsuknja bila bliže gornjoj suknji, to je bila više ukrašena. Posebna pozornost pri odijevanju pridavala se prvoj podsuknji koja se odijevala na skute jer je o njoj umnogome ovisio konačni izgled i oblik ruva. Ta je podsuknja morala biti dobro uškrobljena, uštirkana, uglačana, uroljana. Vezivala se ispod posebnog pojasa turnira. Ostale podsuknje nabirale su se vrpcom uskutnjakom i odijevale na turnir. Donje suknje mogle su biti izrađene i od tkanina sefira, tilora ili piketa.
Na sve ovo odijevala se gornja suknja. Kao dio djevojačkoga biloga šlingovanog ruva gornja suknja bila je od bijelog platna, bogato vezena, te dobro uštirkana i uroljana. Udane žene nosile su kao gornju suknju farbač, sukno, platno obojeno zagasitoplavom, modrom bojom. Kasnije nose i suknje od kupovnih materijala kao što su svila, tilor, piket, paja, sefir, cic, kumaša itd. Svilena gornja suknja, ista takva pregača i prsluk, mider čine svileno ruvo, najsvečaniju, najomiljeniju i najpoznatiju žensku bunjevačku narodnu nošnju. Svilena ruva u modu dolaze krajem 19. stoljeća pojavom tvornički izrađenih svilenih tkanina. Za izradu ruha najčešće se koristila lionska svila koju su Bunjevke nerijetko nabavljale izravno iz Francuske. Ova svila imala je istobojne reljefne cvjetne plišane grane i druge motive. Atlasna, atlaska svila također je jednobojna svilena tkanina izrađena u atlas vezu koji joj daje sjaj, glatkoću, gustoćui čvrstoću. Izumom Žakard strojeva početkom 19. stoljeća započinje izrada šarenih tkanina, a iznimno lijepe i skupocjene bile su one satkane od čiste svile.36 Bunjevke su za svoje ruvo najčešće kupovale svilu s raznobojnim cvjetnim motivima, na grane, ili na plišane, kumašne grane. Bunjevke su voljele i brokatne tkanine koje su se izrađivale žakard tehnikom od čiste svile. Brokat je teška svilena tkanina protkana zlatnim ili srebrnim nitima. Povrh gornje suknje odijevala se pregača, keceljac. Uz svilu se nosila svilena pregača, a uz šlingano ruho šlingovana pregača. Nosile su se i suknene (vunene) pregače tkane u kućnoj izradi. Vunene pregače, širine jedne pole, tkale su se na dasku ili na četirima nitima tamnijih boja: crvenoj, crnoj, tegetsko plavoj, s nešto manje niti žute i zelene boje.
Jednostavnije su bile pregače redušare, tkane na prutke, vodoravne linije. Malo svečanije bile su pregače svečarke, posvečarke koje uz prutke imaju i na dasku dignute šare. Vezene na bijelome platnu ćenaru bile su končane šotoške i maveske pregače koje su češće nosile djevojke i mlade žene, dok su vunene pregače nosile uglavnom žene starije životne dobi. Preko svečane pregače vezao se keceljac. To je pregača sašivena od tankoga lanenog platna, bogato ukrašena bijelim vezom i zlatovezom. Bilo je i keceljaca od kupovnih materijala, cica i sefira.
Sastavni dio svečanoga ženskoga bunjevačkog ruha je igrač – pojas širine petnaest do dvadeset centimetara, dužine do tri metra. Uz svileno ruvo nosio se svileni igrač, a uz šlingovano ruho šlingovani igrač. Igrač se obično nosio u kombinaciji s prslukom, miderom. Na bilu košulju s taclijama odijevao se ženski prusluk, mider. Mider od bijelog platna, ukrašen šlingom, nosile su djevojke uz šlingovano ruvo. Prvo se mider sprijeda vezivao vrpcom, gajtanom, a zatim u upotrebu dolaze gumbi. Najsvečaniji je bio svileni mider. Po rubovima je bio ukrašen zlatnim ili srebrnim pozamenterijskim vrpcama i čipkama, portom, bortom. Kopčao se srebrnim tokama, kopčama. Obično su mider, donja suknja i pregača bili sašiveni od svile istog uzorka. Osim svilenih prsluka Bunjevke su nosile i midere od kumaše i pliša.
Zimi su se kao ogrtači, preko ramena, nosile raznovrsne marame na vrat. Zbog svojih velikih resa, rojti, dobile su naziv rojtoške marame. Marame od valjane vune tamnosive ili crne boje nazivale su se roljane marame. Striganske zimske marame ogrtale su u svečanim zgodama pretežno starije žene. Djevojke i mlađe žene nose i rojtoške marame od svile, kumaše i kašmira. Ove marame bile su vezene zlatovezom i raznobojnim pamučnim koncem, a mogle su biti i molovane, ukrašene otisnutim raznovrsnim motivima.
Žene su upotpunjavale zimi ruvo odijevajući ćurdije, jopke, bunde, reklije, kacabaje i kožuhe. To su ogrtači izrađeni od jednobojnih tkanina, najčešće od čohe ili kumaše (samta), a razlikuju se u kroju, dužini, količini i vrsti ukrasa. Ćurdija se izrađivala od tamnoplave ili crne čohe, a podstavljala se janjećim krznom. Naglašenog struka, obrubljena lisičjim krznom, dosezala je do koljena. Na prsima su je krasile četiri do šest srebrnih toka koje su se kopčale srebrnim ukrasnim gajtanima, punkama. Jopka je svečani zimski ogrtač ravnoga kroja, sašiven od samta, kumaše, a bilo ih je i od čohe ili prepredene svile. Jopka je opšivena, opervažena skupocjenim krznom kune zlatice ili astraganskim krznom. Pod vratom se zakopčavala srebrnom kopčom, a bila je još dodatno ukrašena prišivenim gajtanima. Bunda je kaput sličan jopki, ali strukiran, jednostavnijeg izgleda i skromnije ukrašen. Reklija, rekla je manje svečan, kraći zimski vuneni ogrtač. Ukrašen je po rubovima i oko rukava aplikacijama gajtana, a zakopčavao se srebrnim tokama. Udane žene voljele su nositi kacabaj, plišani zimski kaputić naglašenog struka. U ramenima su mu rukavi bili rancoški ušiveni, odnosno nabrani. Kožuh ili ćurak izrađen je od janjećeg krzna. Žene koje nisu mogle imati ćurdiju odijevale su zimi ćurak.
Početkom 20. stoljeća Bunjevke su počele nositi još neke inačice zimskih kaputa – otunku i otunčicu. Otunka je kratak ogrtač od tankog, tvorničkog sukna, svile ili drugog materijala koji se bojom podudarao sa suknjom i pregačom. Užeg je kroja i naglašenog struka, a podstavljao se pamučnom tkaninom. Otunka se zakopčavala pod vratom srebrnim gumbima, a u bogatijim obiteljima i zlatnim. Otunčica se redovito šivala od tkanine od koje su bili izrađeni suknja i pregača. Nosila se samo stalno, a u hladnijim danima na nju se odijevala toplija i deblja zimska otunčica koja je bila širega kroja, najčešće podstavljena crnim plišem. Početkom 20. stoljeća žensko bunjevačko ruho počinje se šivati i od drugih kupovnih, tvorničkih tkanina. Pri tome se oblik i kroj ruha nisu mijenjali. Mahom su to bila manje svečana ruva koja su se sastojala od bluze (leveša), suknje i pregače (keceljca). Omiljeni su bili piket, paja, cic, rađena čoja i sefir. Piket je pamučna, uzorkovana tkanina. Bunjevke su najradije kupovale šareni piket s motivima ružica. Paja je deblja ili tanja čoha od koje se izrađivalo pajsko ruvo. Najčešće je paja bila jednobojna, a ponekad i s uzorkom, često na kocke. Raznobojna pamučna tkanina s otisnutim cvjetnim i drugim sličnim motivima naziva se cic. Od njega su se sve do pedesetih godina 20. stoljeća šivala svakidašnja poslendanska ruha. Rađena čoja je ruho koje su nosile mlađe žene.
Suknje raznih boja ukrašene su svilenim, pamučnim ili vunenim višebojnim vezom. Najčešće su to bili cvjetni motivi, osobito ruže. Leveš može biti od istog materijala kao i suknja, a može biti u istoj ili nekoj drugoj boji. Keceljac je mogao biti svileni ili sefirski. Sefirsko ruvo izrađivalo se od lagane pamučne, guste i mekane višebojne prugaste tkanine sefira. Ovo ruho nosile su žene svih životnih dobi u raznim prigodama.
O životnoj dobi, bračnom statusu i vrsti ruha ovisilo je i oglavlje, uređenje glave u žena. Do udaje djevojke su bile gologlave. Kosu su češljale na razdiljak. Djevojčice su plele kosu u dvije pletenice, mlađe djevojke u jednu, a prije udaje, kad se zadivojče, kosu pletu u nekoliko sitnijih pletenica koje su pričvršćene, pripete iglama od kosti ili od čvršće metalne žice, tronodlama. Ovakav način češljanja djevojačke kose naziva se kurđup. Udane Bunjevke slažu pletenice u konđu ili kapicu. Konđa je pokrivala svu kosu, dok kapica otkriva sprijeda dio kose. Na kapice su se vezivale marame. Svilene su se vezale na poseban način, na dva kraja, pri čemu se marama podstavljala bijelom uštirkanom maramicom u koju se umetao komad tvrdog papira. Tako su se na obje strane oblikovala po dva nabora, mrske. Uz najsvečanije svilene marame nosile su još i marame od cica, delina, sefira, brokata, muslina, kašmira i druge.
Bunjevačke divojke, a udane i starije žene pogotovo, nisu izlazile iz kuće nepovezane, bez marame na glavi. Bunjevke su u kući, a posebno zimi, nosile nazuvke pletene debelom vunom – šuše. Šuše su imale prišivene potplate od sirove kože ili ostataka starih debelih tkanina. Svakidašnja obuća bile su i crne kožne papuče. Svečanije su bile kožne papuče koje su s gornje strane imale umetke od pliša kumaše ili svile koji su dodatno bili urešeni zlatovezom. Takve papuče običavale su nositi djevojke uz bilo šlingovano ruvo. S vremenom u modu ulaze i crne kožne cipele s petom. Žene su, baš kao i djeca i muškarci, nosile kožne opanke i drvene klompe, osobito zimi i pri obavljanju poslova izvan kuće. Izrada ruha u potpunosti je bio ženski posao – od uzgoja i obrade biljaka, preko tkanja do izrade i ukrašavanja odjevnih predmeta.
Platneni, krzneni i sukneni dijelovi odjeće te kožni opanci obilježja su panonskoga ruha. U ženskoj bunjevačkoj narodnoj nošnji koja se očuvala do današnjih dana najvidljiviji su ipak utjecaji rađanskoga stila odijevanja, više nego u bilo kojemu drugome hrvatskome narodnom ruhu. Bunjevke su prvo odijevale starovirsko ruvo koje su vlastoručno izrađivale u svojim domaćinstvima, a zatim za izradu odjeće sve više koriste kupovne tvorničke i obrtničke tkanine. Starovirsko ruvo s vremenom se posve izgubilo, a nošnja s vidljivim utjecajem građanske mode i sama doživljava promjene te u konačnici izlazi iz upotrebe. Najprepoznatljivije žensko bunjevačko ruvo je ono izrađeno od (lionske) svile. Iako su za izradu odjeće Bunjevke najviše koristile kupovne tkanine, sačuvale su u izradi i ukrašavanju pojedinih odjevnih predmeta bogato staro naslijeđe – vještine tkanja i vezenja.
Unatoč neizbježnim prilagodbama i promjenama te postupnom napuštanju nošnji i konačnom prelasku na odjeću posve građanskoga kroja, bunjevačka narodna nošnja sačuvala se do naših dana kao pravo “blago iz dolafa”.
Izvor: Tradicijsko ruho Hrvata u Vojvodini, Krunoslav Šokac, Katalog Izložbe Tradicijsko ruho Hrvata u Vojvodini, Hrvatska matica iseljenika
