Donji Andrijevci su i ove godine, 8. veljače, živjeli u znaku poklada. Još jedno Pokladno jahanje prošlo je selom, ali nije to bila tek još jedna u nizu manifestacija koje se ponavljaju po ustaljenom obrascu. U koloni koja je prolazila ulicama osjećala se zrelost tradicije – ona tiha sigurnost da se običaj ne održava iz obveze, nego iz uvjerenja.
U središtu pozornosti ponovno su bili konji. Ne kao kulisa, nego kao istinski nositelji događaja. Među njima su se isticali lipicanci, ali ove godine posebnu je pažnju privlačila raznolikost boja i linija. Bijeli konji, gotovo svečani u svojoj eleganciji, izmjenjivali su se s crnima snažne siluete i tamnog sjaja, dok su smeđi i dorati unosili toplinu i zemljani ton slavonske ravnice. Kolona je tako djelovala kao pokretna slika – sklad bijelog, tamnog i smeđeg, tradicije i osobnog ponosa svakog vlasnika.
Lipicanac je i dalje ostao simbol elegancije i uzgojne predanosti. Njegov hod kroz selo ima posebnu težinu – miran, ponekad divlji, odmjeren, gotovo svečan. No jednaku pažnju zaslužuju i ostali konji u koloni, brižno njegovani u privatnim štalama, rezultat dugogodišnjeg rada i znanja koje se prenosi unutar obitelji. Pokladno jahanje zato nije samo folklorni prizor; ono je i javni prikaz konjogojstva kakvo se u ovom kraju njeguje s ozbiljnošću i strašću.
Dok su jahači u tradicionalnim odorama zastajali pred domaćinima, a pjesma se stapala sa zvukom potkova na asfaltu, postajalo je jasno da je snaga ove manifestacije upravo u toj jednostavnoj, ali snažnoj povezanosti ljudi i konja. Svaki pogled, svaki lagani trzaj uzde, svaka smirena reakcija konja govori o odnosu koji se gradi godinama. Pokladno jahanje u Donjim Andrijevcima tako ponovno potvrđuje da tradicija nije statična slika iz prošlosti. Ona se mijenja, raste i prilagođava, ali ostaje ukorijenjena u istoj ravnici i istom ponosu.
Foto: Adam Tadijanović
