Za ove naše crne bisere ,kažu da su nacionalni ponos, koji su sa našim ljudima od doseljenja na današnja područja, sve od 7.stoljeća (prema povijesnim podacima, navedenih po prof. dr. Stjepanu Romiću).
Danas u kinološkoj literaturi neki to demantiraju, iako nemaju nikakve veze sa povijesti, a pogotovo sa uzgojem ove pasmine. Usuđujem se reći da nikada nisu uzgojili niti jednog psa ove pasmine.
Činjenica je da se uzgojem i selekcijom od 1935. godine počeo baviti prof. dr. Stjepan Romić, i to u Trnavi, kod Đakova, a poslije u Zagrebu. Zaslužan je za selekciju i priznanje, te ime ove pasmine.
Pasmina je priznata doista kasno tek 1969. od Međunarodne kinološke federacije F.C.I. i upisana pod brojem standarda 277 u Skupini 1. – Pastirski i ovčarski psi Sekcija 1. – Ovčarski psi – bez radnog ispita.
Puno je priča oko imena ove pasmine, no konačno je pas priznat kao Hrvatski ovčar, iako su ga u narodu zvali ,,pulin“, “bujtar“ ili ,,pujtar“.
Činjenica je da je ovaj pas vezan uz našeg seljaka, selo i da je do danas Nezamjenjivi radnik i čuvar seoskog dvorišta, ali ne samo to, naš seljak zaslužan je i za očuvanje ove pasmine. Uzgajan na selu, ne atraktivan za neznanca, pouzdan radnik i vjeran do groba svom gospodaru. Osamostaljenjem i stvaranjem mlade hrvatske države, kinolozi Đakova među prvima su u državi prepoznali kinološku vrijednost ovog psa, i 1992. osnovali pasminski klub, pod nazivom „Matični klub „Hrvatski ovčar“ Đakovo.Već 1993. godine ,kako bi prezentirao pasminu klub učestvuje na „Đakovačkim vezovima„ sa malom zapregom i ovu tradiciju održava sve do danas.
Po prvi puta u povijesti klub odlazi na Svjetsku izložbu u Bem (Švicarsku) i svijetu je prvi puta prezentirana ova pasmina, na način kako i ona zaslužuje. U javnosti se malo znao tome, no danas, iako je činjenica, da mnogi stranci bolje poznaju pasminu nego mi sami, ova pasmina dobiva sve više na popularnosti, pogotovo u športu, a uspjeli smo je raširiti diljem svijeta, osim Australije.
Iako ne postoji opasnost za ugroženosti pasmine još uvijek Hrvatski ovčar se ne uzgaja u onom broju, kao ostale autohtone pasmine, pogotovo lovačke. Tako imamo podatak da kod upisa i priznavanja pasmine 1969. godine upisano je u rodovne knjige 130 štenaca, da bi taj broj nakon 45 godina uzgoja bio manji, oko 120. Ovdje se moramo svi zapitati što smo radili ovih prošlih 45 godina.
Matični klub“ Hrvatski ovčar“ Đakovo, temeljem statistike koju vodi, od osnivanja, njegovi članovi uzgojili su preko 1000 štenadi, a Đakovački uzgoj predstavlja više od 50% uzgoja ovih pasa u Hrvatskoj poznati su kao đakovački uzgoj. Da bi pomogli ovoj pasmini i uzgajivačima Klub provodi projekt “Širenje i očuvanje pasmine Hrvatski ovčar. Zahvaljujući Županiji Osječko-Baranjskoj i gradu Đakovu ,ovaj projekt je saživio i prepoznat je u Hrvatskoj i unatoč mnogim problemima uspješno se provodi već više godina.
No da ne ispada da se o ovoj pasmini brinu samo članovi đakovačkog kluba, postoje ljudi koji su cijeli svoj život posvetili ovoj pasmini, a jedan od njih uz pokojnog profesora Romića je i profesor Josip Vuković iz Karlovca. Ovaj moj pokojni prijatelj ostavi je svu svoju imovinu u korist zaklade za ovog psa, koja još uvijek zbog naše birokracije nije u funkciji. Vjerujem da će do konca ove godine sredstva biti oslobođena i da će je jedna od prvih ulaganja biti tiskanje knjige o Hrvatskom ovčaru, čiji sam autor, ali zbog birokratskih poteza naše krunske organizacije nije ranije tiskana. Vjerujem da će ova tiskovina prezentirati ovu pasminu, a i sam đakovački klub, čiji je 20 godišnji rad sažet u tu knjigu.
I danas, kada se našim šorovima više ne čuju laveži ovih pasa i blejanje stoke, koju su ranom zorom seljaci istjerivali u takozvanoj čordi na pašu, ostao je ovaj pas, kao spomenik prošlih vremena, a sačuvan je upravo tom selu i seljaku, a mi svi ostali moramo se potruditi da ga očuvamo i za generacije iza nas jer oni predstavljaju baštinu i ostavštinu naših djedova i baka. I kada me mnogi danas zapitaju zbog čega je Hrvatski ovčar u svečanom mimohodu „Đakovačkih vezova“, mislim da ovaj moj napis daje odgovor svima. Nikola Klemen – uzgajivač i kinološki sudac ove pasmine, na kuju sam vrlo ponosan.
Ulomak iz Revije 48.Đakovačkih vezova, autor članka – Nikola Klemen
