Među najupečatljivijim prizorima Đakovačkih vezova posebno mjesto zauzimaju svečano uređene konjske zaprege. Dok prolaze đakovačkim ulicama, kočije ne privlače pozornost samo svojom ljepotom i živim bojama, nego pričaju priču o slavonskom selu, obiteljskom nasljeđu, vrijednim rukama i dubokoj povezanosti čovjeka i konja. Crvene, žute, plave i narančaste kočije za ovu se prigodu uređuju s posebnom pažnjom. Njihove stranice, nasloni i sjedala prekrivaju se ručno izrađenim platnima, vezenim ručnicima, čipkom, šlinganim jastucima i ukrasnim prekrivačima koji su nekada bili ponos svake slavonske kuće. Mnogi od tih predmeta godinama se čuvaju u obiteljskim škrinjama, a za Đakovačke vezove ponovno izlaze na svjetlo dana kako bi pokazali umijeće žena koje su ih strpljivo izrađivale.
Na bijelome platnu ističu se crveni, plavi i zlatni ornamenti, cvjetni motivi, geometrijski uzorci i prepoznatljiva hrvatska šahovnica. Ona nije samo ukras, nego znamen pripadnosti i ponosa, utkano svjedočanstvo naroda koji je svoju povijest, vjeru i ljubav prema domovini čuvao i kroz rukotvorine.
Kočije su dodatno okićene zelenim granama, poljskim cvijećem, ružama i suncokretima. Upravo suncokret, okrenut prema svjetlosti i snažno povezan sa slavonskim poljima, često zauzima središnje mjesto u cvjetnim aranžmanima. Cvijeće se plete oko rukohvata i kotača, spušta niz stranice kočije te se skladno povezuje s izvezenim tkaninama i raznobojnim resama.
Posebnu živost cijelom prizoru daju djevojke, snaše i momci odjeveni u tradicijsko ruho. Žene u bogato ukrašenim nošnjama, s maramama, oglavljima, zlatovezom i širokim suknjama, sjede na kočijama poput živih slika iz nekog prošlog vremena. Momci u bijelim košuljama, prslucima, šeširima i čizmama ponosno upravljaju zapregama, pozdravljaju okupljene i pjesmom unose vedrinu u svečanu povorku.
Njihov osmijeh i veselje pokazuju da narodna nošnja nije samo izložbeni predmet. Ona ponovno živi na ulicama, u pjesmi, pokretu i susretu s publikom. Na kočijama se zajedno voze mladost i iskustvo, djevojačka ljepota i dostojanstvo slavonske snaše, čuvajući sliku zajedništva koje se prenosi s naraštaja na naraštaj.
Ništa manje pažnje ne posvećuje se konjima. Njihova dlaka blista na suncu, grive su uredno počešljane, a orme pažljivo očišćene i uređene. Na prsima, uzdama i zaprežnim dijelovima često se nalaze cvjetni ukrasi i svečani vezeni ručnici, kakvima su se konji nekada kitili za svatove i velike crkvene blagdane. Takav konj nije samo dio povorke. On je ponos svoga vlasnika i dokaz svakodnevne brige, strpljenja i ljubavi. Slavonski je seljak stoljećima uz konja obrađivao zemlju, putovao, odlazio u svatove i dijelio najvažnije trenutke života. Zato svaka uređena zaprega na Đakovačkim vezovima nosi i duboku zahvalnost toj plemenitoj životinji.
U prizoru kočija spajaju se dva velika nasljeđa slavonskog sela: ljubav prema konjima i vještina vrijednih žena. Dok su muškarci njegovali i pripremali konje, žene su iglom, koncem i tkaninom stvarale ukrase koji su domu i svečanim prigodama davali ljepotu i dostojanstvo. Zajedno su oblikovali baštinu koja danas oduševljava tisuće posjetitelja.
Kada ukrašene zaprege prođu kroz Đakovo, kotači se okreću, rese lepršaju, suncokreti se njišu, a iz kočija odjekuju pjesma i pozdravi. To nije samo svečana povorka, nego pokretna izložba hrvatske tradicijske kulture.
Kočije Đakovačkih vezova pokazuju da baština nije ostala zaključana u starim škrinjama. Ona i dalje živi u vezenom ručniku prebačenom preko konjske orme, u šahovnici na bijelom platnu, u cvijetu suncokreta, u ponosnom držanju konja i u veselju ljudi koji svoje nasljeđe nose s ljubavlju.
Foto: Zdenko Đurček
