May 20, 2022
Iz povijesti Tradicija

Odjevanje – Dinarska zona

Odjevni stil dinarske kulturne zone obilježuje u prvom redu vuna. Većina je odjevnih predmeta, naime, izrađena ili od vunenih i suknenih tkanina ili od pletiva. Ta topla i kompaktna odjeća obiluje uz to ukrasnim vezom, rafiniranim suknenim aplikacijama te, posebice, teškim srebrnim nakitom.
U muškoj odjeći nerijetko je jedini vidljivi platneni dio košulja od domaćeg konopljinog ili lanenog platna. Hlače od valjanog sukna, obično obojenog modro, a rjeđe u prirodnoj smeđoj boji, uskih su nogavica i sežu do gležnja. Spomenuta je već slojevitost u oblačenju gornjeg dijela tijela. Povrh košulje odijeva se sukneni prsluk (krožat) kojemu se prednji dijelovi preklapaju. U svečanim prilikama preko njega se navlači još jedan prsluk (jačarma) koji je izrađen od kupovne čohe i bogato ukrašen srebrnim ili pozlaćenim metalnim aplikacijama. Preko toga još slijedi sukneni smeđi ili modri kaput s rukavima (koporan, trlagan), većinom samo prebačen preko ramena ili pleća.

Pletene vunene čarape bile su raznih oblika. Mogle su dopirati do koljena, do pola lista, iznad gležnja ili su samo prekrivale prednji dio stopala, a također su ih oblačili u nekoliko slojeva. Vidljivi dio čarapa obično je bio ukrasno ispleten raznobojnom vunom. U cijelom dinarskom području nošeni su opanci oputaši ili pripletnjaci. Preko čarapa, a iznad opanka, stavljali su još i suknene dodatke (grlići) koji se s unutarnje strane nogu kopčaju metalnim kopčicama; često su bili dekorirani vezom i suknenim aplikacijama.

Oko struka su muškarci obavijali dugačak pas od crvene ili modre tkanine ili sastavljen od snopa vunenih uzica (pas na struke). U svečanim prilikama stavljali su i širi pojas od levantinske svile. Osim tekstilnih, uobičajeni su i vrlo široki kožni pojasevi (pašnjača, bensilah, ćemer) koji se sastoje od nekoliko slojeva (listovi), a ukrašavali su se utisnutim mjedenim kružićima. U list su mogli pohraniti kutiju s duhanom i pribor za paljenje vatre, čime su nadoknadili nedostatak džepova. U najsvečanijim prigodama za takav bi pojas zaticali oružje: nož te jednu do dvije kubure.

Odjeću je dopunjavala crvena suknena kapa ravnog ili, rjeđe, blago stožastog tjemenog oblika, po obodu vezena i opremljena kiticom crnih resa.
Ovim općim i najraširenijim odlikama dinarskog muškog ruha dodajmo još nekoliko karakterističnih lokalnih pojedinosti. Tako su npr. na južnom dijelu zone, oko Metkovića, hlače još prijelaznog oblika; dugih su nogavica, ali s proširenjem stražnjega dijela, tzv. gaće na klišta. Isti se oblik nosio i u Poljicama, gdje o njima i kažu: … da klima straga ka vrića. Uz svečanu odjeću Neretljani su se, kao i Imoćani i Poljičani, zagrtali erljenom kabanicom od domaćega sukna, krojenom poput pelerine s kukuljicom.

U krajevima nekadašnjeg intenzivnijeg utjecaja turskog odijevanja bilo je uobičajeno da se oko crvenkape omota šal. Ako je šal bio svilen, savili bi ga oko ruba kapice. No, mogao je biti od vunene tkanine, pa bi njime pri omatanju zapravo posve prekrili kapicu. Takav je oblik oglavlja bio osobito raširen u Imotskoj krajini, gdje je zabilježeno da je: … kapa od crljene čoje, a peškir od tanke vunice crljeno obojene. I kapa i peškir obilati su.

Osobito reprezentativni modalitet muške nošnje sačuvan je u Cetinskoj krajini, gdje se kao nuždan pojavljuje u iznimno svečanim prigodama. Riječ je o odjeći momaka koji u sinjskoj viteškoj igri prate alkare, odnosno muškaraca koji u Vrlici na Veliki petak čuvaju u crkvi Kristov grob. Uz ostale uobičajene dijelove, tada se obavezno nosi jačerma ili čerma na toke, prekrivena s prednje strane nizovima srebrnih lijevanih polukugli (toke), zatim srebrnim ili pozlaćenim pločama s umetnutim poludragim kamenjem i obrubljenim pozamenterijskim vrpcama i nizom srebrnih puceta prišivenih uz
prsne rubove. Razumije se da je taj svečani izgled bio dopunjen i oružjem, koje se također okivalo srebrom i optakalo filigranskim ukrasom.

U reprezentativne i slikovite odjevne predmete ubrajaju se i krožet te koporan iz zadarskog zaleđa, izrađeni od crvene čohe, a bogato izvezeni na leđnom dijelu svilenim vezom.

Skromniju varijantu predstavlja lička odjeća. Uz platnenu košulju i gaće kao donje ruho, hlače(breveneci) – uskih nogavica s potpetkom ispod stopala, čime posve priliježu uz nogu – izrađivale su se od domaćeg neobojenog sukna. Preko košulje su nosili pleteni džemper (maja) od domaće bijele vune na koji se uz rubove prišivala čvrsta kupovna tkanina (u svečanom obliku crvena čoha ili baršun). Prsluk (zobun) i ogrtač (aijina) također su bili od neobojenog sukna. Komplet se dopunjavao krznenom odjećom, i to kratkim prslucima (kožunčići) te dugačkim kožunima s rukavima koje su ljeti nosili s krznom izvana, a zimi iznutra. Uz poznatu ličku crven kapu s pramenom dugih resa, zimi su glavu pokrivali šubarom od janjećeg ili zečjeg krzna.

U perifernim dinarskim područjima – ogulinskom kraju, Kordunu, djelomice Banovini – ova odjevna shema poprima već jake utjecaje panonske odjeće s pretežitošću platnenih dijelova. Tom je utjecaju jedino odolio široki kožni pojas s listovima, ćemer, što su ga seljaci rado nosili još sredinom 20. stoljeća.
U odjevnoj shemi dinarske ženske nošnje važno mjesto zauzima košulja koja ovdje ima i značenje gornjeg ruha. U ljetnom je modalitetu – uz pojas i pregaču – jedina odjeća što prekriva tijelo. Izrađena od domaće lanene ili konopljine tkanine, zadržala je arhaičan kroj; širok kolika je i širina otkanog platna, prednji i stražnji dio sastoji se od jednog komada materijala kojemu je na pregibu urezan otvor za glavu i izrez niz prsa.

Na to se prišivaju posve ravni rukavi otvorenih zapešća. Toj se jednostavnoj strukturi dodaju uz bočne šavove, od struka naniže, klin, a uz vratni izrez uski uspravni ovratnik.
Zbog svoje funkcije osnovnog ruha, košulja se obilno ukrašava vezom na prsnom i vratnom dijelu, rukavima, pa i donjem rubu skuta. Plosnim bodom, križićima ili polukrižićima geometrijski su motivi izvezeni obojenom vunenom, rjeđe svilenom niti. Preko košulje su stavljale tkanieu, pojas od raznobojne, gdjegdje samo crvene vune, kojim su se višestruko omatale.
Uočljiv je odjevni predmet pregača, tkana od domaće vunene pređe. Razlikuju se dvije osnovne vrste prema načinu izvedbe. U području od Konavala do Sinja tkala se tehnikom u četiri nita i diskretno resila uskim raznobojnim poprečnim prugama. Pri nošenju su je skupili, pa je padala u mekim naborima. Sjevernije, od Vrlike do Like, tkali su je raznobojnom vunom, pa i srebrnom žicom, u tehnici klječanja i redovito s tri strane opremali gustim vunenim resama.

Toj su osnovnoj odjeći pripadala i dva suknena dodatka: duga zimska haljina s rukavima, sprijeda sasvim otvorena, te prsluk različite dužine. U starijoj se praksi za djevojačku haljinu upotrebljavalo bijelo sukno, a za žensku modro, čemu odgovaraju i nazivi bjelača odnosno modrina. Krojile su se cijelom dužinom u jednom komadu ili – pod jadranskim utjecajem – rezale u struku. Pri odijevanju su se nosile izravno na košulju, a preko njih se stavljala pregača i pojas, čemu bi se zimi dodao i gornji haljetak bez rukava. Taj je haljetak (sadak, zobun,jačerma, koretina ) različite dužine (do bokova, preko njih ili do ruba košulje), ravno krojen i također sprijeda otvoren. Ljeti su ga odijevali preko osnovne odjeće – košulje, pregače i pojasa. Rustikalna ljepota ovih suknenih dijelova u njihovim je ukrasima, tzv. građi, širokim i maštovitim aplikacijama od čohe (čoja, svita, pano). Oblikovali su se ili kao široki porubi ili kao mozaici sastavljeni od komadića raznobojnog sukna te još vezeni bodom lančanca.

Poput muškaraca, i žene su na nogama nosile vunene ili sa suknom kombinirane čarape različitih dužina (do koljena su bičve, do pola lista terluci, za prednji dio stopala nazuvci).Većinom su obuvale opanke.
Crvenkapa, poznata pam dosad iz muškog odjevnog inventara, u dinarskoj je zoni i djevojačko pokrivalo. Često ju je krasio vez, svilene kitice, vrpce pa i paunovo pero.
Ponegdje su djevojke preko kapice prebacivale još bijeli pravokutni rubac, pričvršćen nizom ukrasnih srebrnih igala. Zene su nosile rubac kvadratnog oblika, složen u trokut, s krajevima koji su im slobodno visjeli niz lice ili su se vezali, katkad i kopčali pod bradom.

U svečanom modalitetu tu je odjeću obilno dopunjavao nakit, u prvom redu srebrni. Osim igala na glavi te naušnica u ušima, djevojke su i krajeve pletenica, spuštenih niz leđa, ukrašavale privjeskom (upletnjak). Nad čelo ili preko prsiju vezale bi traku s nizom listića od tankog srebrnog lima. Omiljeni je nakit bio kovani novac. Prišivale su ga uz obod kapice, na pojas, a osobito je upadljiv bio prevjes s nanizanim novcem (đerdan, gendar), što ga je udavača u Vrlici nosila u nedjeljnom kolu, a prekrivao je cijelu prednju stranu tijela.

Od brojnih lokalnih posebnosti ističemo konavoski komplet koji donekle odstupa od općeg dojma “glomaznosti” dinarske nošnje. Eleganciji te odjeće pridonosi laganija pregača od tanke vunene tkanine prirodne boje i s obrubom od raznobojnih pruga, izrazito isticanje struka širokim crnim pojasom preko kojega se veže uska šarena tkanica te – u ljetnoj odjeći – sasvim kratki prsluk.

Zimska se nošnja dopunjavala suknenom haljinom, modrinom. Prsni dio košulje, vezen domaćom svilenom niti, završava žutom svilenom kiticom. Jadranski utjecaj očituje se unošenju laganih crvenih cipela za blagdanske prigode. Dok su i ovdje djevojke pokrivale glavu crvenkapom, za udate se žene ustalio poseban oblik oglavlja, sastavljen od dviju marama. Manja (pošica) u obliku trokuta vezana je na zatiljku, a veća (obručić), jako uškrobljena, složena je poviše pošice u obliku krila.

Iz odjevne sheme Neretljanki, također sastavljene od (opregalj), tkanice, dužeg prsluka (sadak),
vunenih čarapa i opanaka.

Jadranski je utjecaj nedvojbeno običaj pokrivanja glave crvenim rupcem od kupovne tkanine (Jaculet)
koji je već od druge polovice 19. stoljeća zamijenio crvenkapu i bijelu maramu. Dinarskoj shemi pripada kopčanje tkanica u svečanoj nošnji metalnim pločama pravokutnog oblika, dopunjenim kovanim novcem nanizanim na lančiću; ili dvjema srebrnim kopčama (pafte ), kružnima ili u obliku lista, izrađenim filigranom ili granulacijom.

Lijepim vezom košulje, smještenim ne samo uz vrat i prsa nego i uz rub i sredinu rukava, ističu se nošnje Imotske krajine. Isti je vez resio i rub marame koju su nosile pričvršćenu uz kapicu, sa slobodno spuštenim krajevima.
Bogato je bila urešena djevojačka kapica kojoj su: … sprida visile cvanjcike, plete, vijorini ili taliri.
Slikovitosti vrličke nošnje osobito pridonosi klječana pregača te građom bogato ukrašen sadak i haljina. Stilskom cjelinom odišu i razne vrste čarapa. Tako su dokoljenice bez stopala (klašnje) ispletene domaćom obojenom vunom s geometrijskim motivima, a obojci koji se navlače kao drugi sloj, tako da prekrivaju stopalo, u gonjem su dijelu izvezeni lančancem. Treći je sloj (obuća)
sastavljen od glatko ispletenog stopala te na nj prišivenog grlića od valjanog sukna na kojem se ponavljaju ukrasi sa sadaka ili haljine. Ovdje se udomaćila primjena kauri školjaka (koštice) koje su prišivali na tkanicu te prsni dio haljine. Sjajni bijeli dio školjke slagali su u rozete, u središtu kojih je metalne puce. Crvenoj kapi, što bi je djevojčice počele nositi nakon navršene desete godine, djevojke spremne za udaju dodavale su bijelu maramu (okruga), pričvršćenu uz kapu iglama (špiode).
Nakon udaje kapu su uklonile, a pod maramu na tjeme stavljale podložak, čime je oglavlje dobivalo uglati oblik.

Detalj po kojem će se prepoznati odjeća zadarskog zaleđa osobit je pojas (litar). To je uski kožnati remen s kositrenim člancima, dugačak i do 3,5 metara. Njime su se preko širokog crvenog vunenog pasa obavijale nekoliko puta, nižući obruče jedan do drugoga.

Valja još spomenuti da je nuždan dodatak – i ženskoj, i muškoj – odjeći bila torba, također tkana od domaće vunene pređe, nerijetko tehnikom klječanja. Oblikovanoj jednostavnim presavijanjem tkanine te prošivanjem rubova, torbi se još dodaje vunena uzica (uprta) za nošenje preko ramena te, gdjegdje, vunene kitice kao ukras.

Dok se u Lici osnovni stil ženske nošnje dosta rano narušio raznim preinakama i susjednim utjecajima, dinarska se odjevna shema sa za čudnom ustrajnošću zadržala u grkokatoličkih stanovnica Zumberka. Iako su u to područje, okruženo sa svih strana panonskim etnografskim obilježjima, doselile u 16. stoljeću, žene su svoj način odijevanja zadržale sve do polovice 20. stoljeća. A to je u osnovi činila košulja dinarskoga kroja i geometrijskoga crveno-modrog veza na prsnom dijelu koja je imala istodobnu funkciju i gornjeg i donjeg ruha. Pripada joj i vunena pregača (opreg) s uskim poprečnim prugama drukčijih boja od osnovne te opremljena resama po rubovima. Pregaču su od domaće vune žene same tkale na okomitom tkalačkom stanu. I ovdje su djevojke kosu plele u jednu pletenicu, spuštenu niz leđa, a u svečanim prigodama dopunjenu upletnjakom od nizova kauri školjaka.

Djevojke stasale za udaju nedjeljom su se pokrivale crvenkapom, ukrašen om kovanim novcem, kiticom od srebrnih niti (trepetljika), vezivom. loglavlje udanih žena odiše dinarskim ugođajem. Glavu su pokrivale platnenom pravokutnom maramom (premetača) koju su uz lice i vidljive pletenice – jer su bile spuštene niz prsa – pričvrstile ukrasnim iglama. Ukrasom smještenim uz uže dijelove premetače obavještavalo se o životnoj dobi žene: vezenu premetaču nosila je mlada snaha odmah nakon udaje, apliciranu ukrasnim vrpcama nakon dolaska djeteta, a s bijelom kačkanom čipkom u zreloj dobi i starosti.

Hrvatska tradicijska kultura – Zorica Vitez, Aleksandra Muraj

 

Related posts

Selo.hr – radovi na portalu

admin

Seoske podjele temeljene na društvenogospodarskim razlikama

Selo

DJEČJE IGRE S PJEVANJEM

Selo