Prilikom jedne s Turci bitke pripetilo se je, kad su naime Turci, preobladavši naše, doparli čak do Save i tamoka se naselili, najviše pako oko Lukavca grada u kojem je njihov vođa obitavao, dao je varhovni vođa veliku čast u gradu na koju je odličnije pozvao. Kod stola kad su svi veseli bili, nut što se dogodi! Baša donešenog preda nj pečenog kopuna tak je lijepo i vješto porezao da kad bi sve falate skup opet spravio i složio, nije prepoznati bilo je li kopun prije porezan bio ali ne. Nadut ovom vještinom, baša uzdigne se, daržeći u rukuh kopuna, rekne:
– Kao što ja sad ovog kopuna u ruci daržim, za nedjelju danah moj će parip na žartveniku Svetoga Kralja u Zagrebu zob zobati!
Tek što zadnju riječ poče izgovarati, nut zaruži nekaki gromoviti glas, pukne top u Medvedgradu i tane udari u kopuna, kog svega na drobne komadiće razmarvi. To Turci videći i za zlu kob uvažavajući, dadu se kud koji u bijeg, a za njim onda svikolici karstjani pohite koji vilami, koji sjekirom koji baltom. I tako domovinu od Turske okrutnosti izbaviše.
Izvor: Narodne pripovijetke, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 26. Priredila M. Bošković-Stulli, Zagreb 1963., tekst 168.
http://www.pp-medvednica.hr/
