Nikad neću bit siguran je li na Sv. Andriji bija ikad neki tovar, ali pretpostavljam da je možda i bio, jer nije lako nosit stvari s male rive u podnožju otočića, sve do vrha di se nalazi kuća svjetioničara. No, kako nisu svi svjetionici niske i male hridi, nego ima i onih velikih, pače gorostasa, kao što su Sušac, Struga, Palagruža – tako je i teško tek tako bez nečega što olakšava transport, doći do vrha. A zamislite sad da uz to što se uspinjete uz neprohodnu i daleku strminu, morate nositi zalihe hrane, možda gomilu stvari, za mjesec, dva dana, plinske boce, (pa i namještaj, ako se svjetioničar seli). Koliko puta triba sić doli, popet se opet gori, i koliko stvari odjednom teglit… Mi smo to na Sv. Andriji rješavali na ruke. Iako je bilo par stotina skalina za prepješačit, nikome osim meni to nije bilo teško, jer je to bila i jedna vrsta rekreacije.
Na drugim lanternama to nije bio problem, jer je kuća bila obično odma uz rivu, ali zato su oni imali neke druge probleme… Ovo je doduše priča o nekom drugom svjetioniku, zapravo neobičnom njegovu stanovniku, koji je ušao u legendu zbog svojega djela.
Legenda je postao, jer se taj događaj do današnjih dana pripovijeda, a zbio se neposredno nakon izgradnje lanterne na Palagruži, 1876. godine. Donijeli su ljudi tovara, da im pomogne nositi stvari uz strme padine našeg najisturenijeg svjetionika, otoka, djelića hrvatskog kopna, točno na polovici Jadrana, između Hrvatske i Italije. Svjetionik je tada bio friško podignut, pa je tribalo dobrano zapet i naporno radit noseći sve ono šta svjetioničarima tamo triba. Palagruža je visoka 100 metara nad morem, ali put do vrha je jako, jako težak. Prvi test tovara je bio jako dobar, jer je beštija poslušno nosila gomilu tereta uzbrdo… i tako nekoliko puta… Kad je brod opet došao, morao je opet raditi; no ovaj put je bio jako nemiran, ali ipak je uspio poslušati i odglumiti tegalj. E slijedeći put, kad je vidio brod na obzoru, shvatio je šta ga čeka, pa je počeo bižat po otoku. Uhvatili su ga, zapravo namamili hranom i ovaj je opet nosio… Nakon toga su ga vezali, da ne pobjegne…
No, iako je sad prošlo još više vrimena od zadnjeg susreta tovara i ljudi s kopna, on nije zaboravio šta ga čeka kad naiđe brod. Osjetio je dolazak broda, te se počeo bacati, toliko divlje i ludo, da se istrgnuo s konopa i pobjegao. I ovaj put su ga lovili po otoku, no bezuspješno. Ipak, nakon dužeg naganjanja, tovar je stjeran u kut. S jedne strane su bili ljudi, koji su ga htjeli primiriti, utješiti ga, nahraniti i privolit da odradi posao zbog kojeg je tu; a s druge strane je bila strma litica ispod kojeg je bilo duboko i tamno-modro grotlo morskih dubina – za njega više nije bilo izlaza. No iako je životinja, a za njih znamo često reći kako nisu sposobni razumno odlučivati, već odluke donose zbog instinkta i potrebe za preživljavanjem; ovaj tovar je napravio iznimku – bacio se s litice….
Balada o tovaru kaže:
„Vi ste jutros meni došli da vam pivam cili dan,
a ne znate da sam sinoć pod murvom naša
di krepan leži moj tovar.
S kim ću budan svakog dana ić u polje sada ja,
jer sve šta sam ima na cilome svitu
za mene je bija moj tovar…“
Izvor: foto >>>> dalmacijanews.hr
