Vokalna skupina Rusalke tiskala je knjigu pod nazivom „Riznica zimskoga tradicijskog ruha“, kao čuvar kulturne baštine, autorice Slavice Moslavac.
Predavanje upravo pod tim nazivom kao i čuvanje i pravilna prezentacija baštine bila mi je tema ovogodišnjeg Dana europske baštine, 22.9.2026.g. koju je organizirala strukovna škola Viktorovc u Sisku.
Bilo je potrebno naglasiti da kulturna baština nije tek vrijedno naslijeđe iz prošlosti koje se čuva i prenosi s generacije na generaciju, već živi dinamičan dio društva koji se neprestano prilagođava i dobiva novo značenje. Očuvanje kulturne baštine zahtjeva ravnotežu između zaštite tradicije i njezine prilagodbe suvremenom društvu.
A zimsko ruho svakako je dio građe nedovoljno promovirano i valorizirano.
Zimsko tradicijsko ruho nosilo se u sastavu narodne nošnje tijekom 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Nalazimo ga često kod imućnijih nositelja, jer su bunde, menteni, mandalinke, rekleci, cabajke, šube, zobuni…i ostali gornji haljetci rađeni od tvorničkog materijala (sukno, krzno, pliš…) bili dosta skupi tako da mnogi nisu imali mogućnosti ni sredstava da ga nabave. Nosilo se samo za velike blagdane, a često samo jednom u godini i to prigodom odlaska na polnoćku. Primjerci koje još posjeduju pojedinci rijetko se viđaju u javnosti i zbog toga ih je potrebno fotografirati, objaviti i objasniti kada i za što su bili namijenjeni, tko ih je posjedovao i kako se danas čuvaju.
Iako izvori govore da se u našem kraju (područje Sisačko-moslavačke županije) itekako cijenila zimska odjeća, bez obzira da li je krojena i šivana kod kuće ili kod specijaliziranih majstora nije dovoljno popularizirana ni objavljivana tako da nema dovoljno podataka o toj temi. Zbog toga sam željela još dok se na terenu mogu vidjeti vrijedni primjerci iz prošlosti, sakupiti, obraditi i promovirati kako knjigom koja nosi naziv Riznica tradicijskoga zimskog ruha, tako i revijama koje će biti gotovo kod svakog predstavljanja i to u: Sisku, Kutini, Popovači, Banovoj Jaruzi i Zagrebu.
Tradicijsko odijevanje hrvatskih krajeva tijekom 19. i početkom 20. stoljeća razvija se pod snažnim utjecajem društvenih i gospodarskih promjena. Jačanjem građanske klase i širenjem urbanih modnih uzora, dolazi do postupnog prijenosa određenih odjevnih elemenata u ruralne sredine. U tom procesu važnu ulogu imaju seoske žene i djevojke koje, želeći se odijevanjem približiti i poistovjetiti sa sve uglednijom i razvijenijom građanskom klasom, svjesno prihvaćaju i prilagođavaju gradske modne elemente. Među takvim odjevnim predmetima posebno se ističu kaputići i ogrtači poput (a)cabajke, rekleca, ćurka i mentena, kao sastavni dio nošnje panonskog dijela središnje Hrvatske. Osim formom odjevnih predmeta prilikom ukrašavanja odjevnih predmeta koristila se i pozamanterija (dugmad, kopče, vrpce, trake, čipke) kupljena u gradskim trgovinama, te modnim dodacima proizvedenim od strane obrtnika ili trgovaca. Posebno su se ovdje isticale marame kao oglavlja ili pletene, male torbice, cipele ili čizme, gležnjače, vrlo često s tradicijskim ukrasima.Evo i značenja pojedinih odjevnih predmeta:
Cabajka, surka i reklec predstavljaju ženske kaputiće koji jasno odražavaju utjecaj građanske mode. Njihov strukirani kroj, naglašena silueta i pažljivo oblikovani rukavi preuzeti su iz urbanog načina odijevanja, koji je naglašavao eleganciju i profinjenost. Seoske žene i djevojke rado su prihvaćale takve krojeve jer su oni simbolizirali pripadnost višem društvenom sloju i suvremenijem načinu života. Izrađivane od kvalitetnih materijala poput sukna, baršuna ili svile. (A)cabajke i rekleci često su bile bogato ukrašene vezom, gajtanima, paspulima i ukrasnim dugmadima. U ruralnim sredinama ti su se elementi dodatno prilagođavali lokalnoj estetici, čime su ovi odjevni predmeti postajali spoj želje za društvenim uzdizanjem i očuvanja tradicijskog identiteta.
Ćurak i menten, iako prvenstveno funkcionalni odjevni predmeti, također sudjeluju u tom procesu društvenog i estetskog oblikovanja identiteta. Ćurak, izrađen od ovčje kože s krznom okrenutim prema unutra, pružao je zaštitu od hladnoće, ali je u svečanijim varijantama bio i dekorativno obrađen, čime je dobivao dodatnu vrijednost. Nosili su ga i muškarci i žene, no kod ženskih varijanti često se pridavala veća pažnja ukrašavanju. Menten, kao kožni kaput izrađen od kože ili krzna i ukrašen, primjerice, lisičjim krznom, predstavljao je još izraženiji simbol prestiža. Njegova izrada zahtijevala je veću materijalnu dostupnost i razvijene obrtničke vještine, zbog čega je bio povezan sa svečanim prigodama i višim društvenim statusom. Seoske žene koje su nosile menten jasno su iskazivale težnju prema eleganciji i društvenom uzoru građanske mode, ali su ga istodobno uklapale u vlastiti tradicijski kontekst.
Upravo kroz ove odjevne predmete vidljivo je kako odijevanje postaje sredstvo društvene komunikacije. Ono ne služi samo zaštiti tijela, već i izražavanju pripadnosti, ambicija i identiteta. Prijenos građanskih elemenata u ruralne sredine nije bio pasivan, već svjestan i selektivan proces u kojem su žene imale ključnu ulogu kao nositeljice promjena, koje vrlo često bilježimo i danas (bogatiji vez, zahtjevniji uzorci i boje).
(A)cabajka, surka, reklec, ćurak i menten svjedoče o složenom odnosu između tradicije i promjene. Želja seoskih žena i djevojaka da se odijevanjem približe građanskoj klasi rezultirala je stvaranjem novih oblika koji su istodobno zadržali lokalna obilježja i prihvatili suvremene modne utjecaje. Time je tradicijsko odijevanje obogaćeno novim značenjima, a odjevni predmeti postali su izraz ne samo funkcionalnosti i estetike, nego i društvenih težnji i aspiracijama prema građanskom identitetu.
Divne recenzentice koje itekako poznaju ovu temu, Božica Brkan i Sanja Tomašinec uz sve pohvale na ovom projektu, smatraju da je ovo izuzetno važna knjiga koja govori o malo potisnutoj baštini koja je itekako bila prisutna i na ovim našim prostorima.
Iz recenzije Sanje Tomašinec… „Slavica Moslavac, jedna od najistaknutijih poznavateljica tradicijske kulture Moslavine, ponovno potvrđuje svoju iznimnu sposobnost povezivanja arhivske građe, etnografskih izvora, muzejske dokumentacije i terenskih istraživanja u jedinstvenu i sadržajno bogatu cjelinu. Posebna vrijednost ove knjige leži u činjenici da autorica tradicijsko ruho ne promatra kao statičan muzejski predmet, već kao živi kulturni fenomen koji je tijekom vremena nastajao, razvijao se, prilagođavao društvenim okolnostima i odražavao složene procese kulturnih dodira između ruralnog i urbanog svijeta“.
Iz recenzije Božice Brkan…“Čestitke autorici koja uvijek, i kad pomislite da je već rekla sve što je imala, izraste s novom temom, nedovoljno obrađenom u stručnoj literaturi, a pogotovo za običnoga čitatelja tek izdaleka zainteresiranoga za vlastitu prošlost. Klasično: zanimljiv tekst prate i brojne, uglavnom prvi put objavljene fotografije, autoričine ali i brojnih izvora (Ivan Mužek, Ana Prelac, Jasna Dročić, Sanja Tomašinec, Jasminka Dragić, Josip Sraka), pogotovo govornika od kojih mnogi više i nisu među nama. Dokaz je toga vremena kada se istraživalo terenski, a ne samo citirala dostupna literatura, i kad se prikupljalo i ponovno otkrivalo da se sačuva svakidašnji život i ljepota koja ubrzano nestaje“.
Foto: Slavica Moslavac
