Martinje je mnogo više od vinske veselice. Iza običaja krštenja mošta, martinjskih pjesama i bogato postavljenih stolova krije se višestoljetna tradicija koja povezuje vinogradarstvo, vjeru, narodne običaje i život hrvatskoga sela.
Svake godine 11. studenoga u mnogim hrvatskim krajevima obilježava se Martinje, blagdan svetog Martina, koji je tijekom stoljeća postao jedan od najprepoznatljivijih datuma u pučkom kalendaru. Vrijeme je to kada su jesenski poslovi uglavnom završeni, grožđe je odavno obrano, a u podrumima dozrijeva vino nove berbe. Iako se danas Martinje najčešće povezuje s krštenjem mošta, pjesmom i druženjem, njegovo je značenje znatno šire. U narodnoj tradiciji ovaj je blagdan označavao završetak jednog razdoblja poljoprivredne godine i početak mirnijih zimskih mjeseci.
Sveti Martin iz Toursa živio je u 4. stoljeću, a u kršćanskoj je tradiciji ostao zapamćen kao simbol dobrote, poniznosti i pomaganja potrebitima. Prema poznatoj predaji, kao rimski vojnik susreo je promrzlog siromaha te je mačem prerezao svoj plašt i polovicu mu darovao kako bi ga zaštitio od hladnoće. Ta je gesta postala simbol milosrđa i dijeljenja s drugima. Martin je kasnije postao biskup Toursa u današnjoj Francuskoj, a njegovo se štovanje proširilo velikim dijelom Europe, pa tako i hrvatskim krajevima, gdje su mu posvećene brojne crkve i kapele.
Povezanost Martinja s vinom razvijala se tijekom stoljeća, osobito u europskim vinogradarskim krajevima. U hrvatskoj se tradiciji Martinje posebno ukorijenilo u sjeverozapadnim krajevima, ponajprije u Hrvatskom zagorju, Međimurju, Prigorju i drugim vinogradarskim područjima. Nakon berbe grožđa i završetka vrenja dolazilo je vrijeme kušanja mladoga vina, a upravo je taj trenutak postao povod za posebno pučko slavlje. Zanimljivo je da šaljivi običaj krštenja mošta nije nastao kao crkveni obred, nego se oblikovao kao dio društvenih i pučkih svečanosti. Tijekom vremena prihvaćen je u široj narodnoj tradiciji, a pisani zapisi o njegovu izvođenju poznati su od 19. stoljeća.
Najpoznatiji martinjski običaj svakako je simbolično krštenje mošta u mlado vino. U središtu ceremonijala nalazi se vinski biskup, često odjeven u prigodnu odoru, koji uz pomoć svojih sudionika izvodi šaljivi obred. Tu su i kum mošta, ministranti te okupljeni vinogradari i gosti. Uz duhovite govore, vinske zapovijedi, zdravice i pjesmu mošt se simbolično proglašava vinom. Iako obred svojim izgledom podsjeća na crkvenu svečanost, njegova je narav izrazito pučka i humoristična. Upravo su pretjerivanje, dosjetke i šaljiva pravila ono što je krštenje mošta učinilo prepoznatljivim dijelom hrvatske vinogradarske baštine.
Uz Martinje se veže i bogata gastronomska tradicija. Jedno od najpoznatijih jela je pečena guska, često poslužena s mlincima, dok se na stolovima, ovisno o kraju, nalaze i druga domaća jela, kolači i mlado vino. Guska ima posebno mjesto u europskim predajama o svetom Martinu. Prema jednoj od njih, Martin se, ne želeći prihvatiti biskupsku službu, sakrio među guske, ali su ga one svojim glasanjem odale. Bez obzira na povijesnu vjerodostojnost te priče, guska je tijekom stoljeća postala jedan od prepoznatljivih simbola Martinja.
Nekadašnja proslava Martinja nije se svodila samo na kušanje vina. U vremenu kada je poljoprivreda određivala ritam svakodnevice, završetak jesenskih radova bio je važan trenutak za seoska domaćinstva. Martinje je pružalo priliku za susrete rodbine, susjeda i prijatelja, razgovore o protekloj berbi i planiranje novih poslova. U vinogradarskim krajevima posebno mjesto imali su podrumi i klijeti, gdje su se okupljali prijatelji, pjevale vinske pjesme i njegovale društvene veze koje su često trajale čitav život. Tako se uz vino čuvala i kultura zajedništva, gostoljubivosti i međusobnog pomaganja.
Iako je krštenje mošta najpoznatije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, štovanje svetog Martina i običaji povezani s njegovim blagdanom prisutni su i u drugim hrvatskim krajevima. U Hrvatskom zagorju i Prigorju posebno su izraženi šaljivi ceremonijali krštenja mošta, dok se u Međimurju i drugim vinogradarskim područjima Martinje povezuje s mladim vinom, domaćom gastronomijom i pjesmom. U Istri i Hrvatskom primorju susreće se i naziv Martinja, što svjedoči o regionalnim razlikama u nazivlju i običajima. Upravo te razlike čine hrvatsku tradicijsku baštinu bogatom i raznolikom.
Današnje Martinje često se obilježava velikim javnim manifestacijama, turističkim programima i organiziranim proslavama. Takva događanja pridonose popularizaciji tradicije, ali otvaraju i pitanje koliko poznajemo njezino izvorno značenje. Znaju li mlađe generacije zašto se mošt krsti, odakle potječu martinske pjesme i zašto se na blagdan svetog Martina tradicionalno priprema guska? U očuvanju tih znanja važnu ulogu imaju kulturno-umjetnička društva, vinogradarske udruge, lokalni kroničari i obitelji koje običaje prenose s generacije na generaciju.
Tradicija, međutim, ne živi samo na pozornicama i manifestacijama. Ona živi u pričama naših predaka, starim klijetima, obiteljskim okupljanjima i sjećanjima koja se prenose dalje. Martinje nas zato ne podsjeća samo na novo vino, nego i na vrijednost zajedništva, gostoljubivosti i baštine koju smo naslijedili. A možda je upravo to najvažniji razlog da ga sačuvamo i za buduće generacije.
