Japanski naučnik, Masaru Emoto, proveo je opsežno istraživanje na temu kako se voda ponaša kad se izloži različitim spoljnim uticajima, kao npr. riječima, glazbi, mislima, pa i molitvi.
Rezultati do kojih je došao mogu iznenaditi samo one koji nisu imali priliku da dođu u kontakt sa djelima Viktora Šaubergera, čuvenog austrijskog naučnika, koji je još 20-tih godina prošloga stoljeća tvrdio da se voda ponaša kao živo biće tj. da ima svoj život i smrt, i da ako sa njom nepravilno postupamo, ona može da se “razboli,” i prenese svoje “bolesno” stanje na sve druge organizme, biljke, životinje i ljude.
Masaru Emoto je uzeo nekoliko tisuća uzoraka vode iz izvora, rijeka i jezera, zatim ih zamrznuo i ledene kristale pod mikroskopom. Primjetio je da potpuno čista, prirodna voda koja potiče iz planinskih potoka ili izvora, formira perfektne heksagonalne kristalne oblike neobične ljepote, dok su kristali koji potiču iz zagađenih ili stajaćih voda – nepravilni i deformirani.
Poslje uzimanja ovog prvog uzorka, svećenik iz lokalnog hrama, Kato Hoki, održao je jednosatnu molitvu pored istog jezera.
Posle molitve uzet je drugi uzorak vode, zamrznut – pa fotografiran. Ovdje vidimo da je voda sada formirala perfektnu šestougaonu kristalnu strukturu.
Ovdje vidimo heptagon (sedmougaoni kristal) za kojeg Masaru Emoto kaže da je dobijen iz istog uzorka vode i da takav kristal nikada prije, u toku više od 10 000 izvedenih eksperimenata – nije vidio.
Razni uzorci destilirane vode su formirali raznovrsne oblike ali ni jedan nije pokazao kristalnu strukturu.
Kada je Masaru Emoto kasnije takvu vodu izlagao klasičnoj muzici, voda je počela da formira pravilne kristale, po kojima se čak moglo znati da li joj se određena kompozicija “sviđa”, ili “ne”. Tako recimo nakon “slušanja” Baha, kristali koje je ta voda formirala bili su skoro perfektne strukture.
Voda je odgovorila ovakvim kristalima na Mocartovu 40-tu Simfoniju
Poslje pjesme Elvisa Prislija “Heartbreak Hotel”, voda je formirala kristale koji su bili napuknuti ili izgledali kao slomljeni, po sredini!
Destilirana voda je čak formirala vrlo lijepe kristale i ako joj se reklo – hvala, ili uputio bilo kakav znak pažnje ili ljubavi.
Ako bi se taj uzorak izložio muzici tipa tehno ili heavi metal, a isto tako kad bi joj se uputila neka pogrdna riječ – voda bi odgovarala ovakvim tipom amorfnih struktura, bez formiranja kristala.
Poruka je jasna, u svakom slučaju, čini se da njoj ta vrsta vibracija nikako ne odgovara.
Još jedna od nevjerojatnih reakcija primjećena je nakon što se u čašu vode doda samo jedna kap aromatičnog ulja bilo koje biljke. Ledeni kristali promatrani kasnije pod mikroskopom imaju oblik cvijeta te iste biljke.
Na ovoj fotografiji vidimo slučaj kada su u vodu stavili kapi arome kamilice.
Tako, ako vodi dodamo samo malo ekstrakta neke prirodne ljekovite materije ili biljke, ona zadržava i oponaša njihovo ljekovito svojstvo, čak ako se i nebrojeno puta razrjedi, njena kristalna svojstva ostaju nepromijenjena!
Na ovim slikama vidimo kristale vode posle dodatka ekstrakta biljke “mačja kandža” (Kurakura) koja se koristi u Južnoj Americi za jačanje imuniteta, kao i nakon dodatka imunoloških faktora iz kozjeg mlijeka.
(Slične kristale voda formira i nakon izlaganja frekvencijama od npr. 528, 639 … Hz i čini se da ima veoma ljekovito djelovanje na ljudski organizam)
Život vode
Voda je akumulator i transformator svih energija koje potiču na zemlji i u svemiru, i baza života na našoj planeti. Kada padne na zemlju u obliku kiše, ponaša se kao dijete koje je upravo došlo na svijet. Potpuno je čista i ne sadrži nikakve strane minerale i elemente.
Na svom putu kroz zemlju ona apsorbira sve na što naiđe, dok se na kraju ne pojavi kao “zrela osoba” na nekom svom izvoru, i onda nastavi svoj životni tok u obliku potoka, rijeka i jezera, ulazeći usput u interakciju sa svim životnim procesima na zemlji.
Kao mlada, tek došla na svijet, ona je ne pogodna za piće, jer i na svom putu kroz probavni trakt čovjeka ona skuplja minerale iz njegovog organizma koji su joj potrebni za “rast” tako da npr. destilirana voda, nakon duže upotrebe, može da prouzrokuje ozbiljne probavne smetnje.
(Prema nalazima Keneta S. Dejvisa i Džona A. Deja, prirodna izvorska voda se sastoji od 18 različitih molekularnih jedinjenja i 15 raznovrsnih jona, što ukupno čini 33 komponente. Destilirana voda i “kišnica”, za razliku od izvorske vode, ne sadrže te elemente. To bi značilo da je prirodna voda nešto mnogo više nego “H2O” – tj. sjedinjenje 2 atoma vodonika sa jednim atomom kisika.)
Tako, kao i dijete, ona u početku samo uzima a ništa ne daje, međutim, kad odraste, ona nam vraća sve ono što je do tada uzela, ili možda bolje rečeno – posudila.
Voda i pamti
Francuski profesor, Žak Benveniste, sa Francuskog Nacionalnog Instituta za Zdravlje i Medicinske Nauke, u Parizu, je još 1983 g. izveo jedan eksperiment čiji su rezultati uzdrmali ortodoksni naučni svijet, jer su pobili temelje na kojima počiva “moderna” fizika – i naučna misao uopće.
On je jednu vrstu vrstu bijelih krvnih ćelija koje se zovu – bazofili izlagao djelovanju antiimunoglobulina E (aIge), koji inače ima biološku osobinu da neutralizira bazofile. Htio je da vidi u kojoj najmanjoj koncentraciji će aIge da ostvari efekt na bazofilne ćelije.
U tom eksperimentu on je dodavao jednu kap, homeopatskim rječnikom rečeno, – “majčinske otopine” (u ovom slučaju – aIge) u 99 kapi destilirane vode, a onda je tu smjesu mućkao 30 sekundi. Nakon toga je uzeo jednu kap od te nove smjese pa ju dodao u drugih 99 kapi destilirane vode. Ponovio je takav proces 120 puta i nakon svakog razrjeđivanja još uvek je dolazilo do reakcije aIge sa bazofilima. Ako pokušamo da upotrebimo “malo” brojeva, to znači da je na kraju inicijalna otopina aIge bila razrijeđena u odnosu 1:1+23 nule (broj koji je teško riječima izraziti), i još uvek je ta nova otopina ostvarivala efekt na bazofilne ćelije. Kada su izvršili statistička izračunavanja, pokazalo se da je već poslje 23-ćeg razrjeđenja, 100 trilijuna biliona molekula destilirane vode bilo dodano na svaku molekulu anti-imunoglobulina E, što znači da ni jedna molekula aIge nije već odavno mogla biti prisutna u novoj otopini, a do reakcije je još uvek dolazilo.
Na kraju je zaključeno da je reakcija koja se još uvek odvijala mogla samo da bude rezultat FIZIČKE MEMORIJE VODE.
Da stvar bude interesantnija, pokazalo se da je otopina koja je 37 puta razrijeđena, bila više nego duplo efikasnija od one razrijeđene samo 3 puta!?
( To je još pre 200 godina otkrio “otac” homeopatske medicine, Semjuel Haneman)
Naravno, iako “naučno” uspostavljeni “matriks” sve više liči – na kulu od karata, on još uvek ne smije da se ruši, te su rezultati i ovog eksperimenta vrlo brzo zataškani.
U svakom slučaju baza na kojoj počiva homeopatska medicina je ovim eksperimentom bila i naučno dokazana, jedini je problem ostao to što sada znamo da voda pamti i desetine tisuća raznoraznih kemikalija koje ispuštamo u atmosferu, rijeke i mora, i da bez obzira na to koliko je kasnije “glancamo”, filtriramo, “tretiramo” hlorom, fluorom itd. ona nam uredno vraća sve što smo u nju “uložili” (ili odložili).
Voda je ogledalo ljudske svijesti. Čovjek je nekada davno prvi put sebe ugledao – u vodi nekog potoka, rijeke ili jezera i voda mu je vrlo dugo služila kao jedino ogledalo. I danas nam voda većine rijeka i jezera može da posluži kao ogledalo, jedino što mi više ne želimo da se pogledamo u njemu. Već znamo da su slabe šanse da ćemo vidjeti nešto, a možda se i podsvjesno bojimo da bi ono malo što bi se možda i moglo nazreti – odrazilo našu pravu sliku.
Otkriće Masaru Emota pruža nam nadu, da bi možda mogli makar da zamolimo vodu – da nam oprosti za naše nepravedno ponašanje prema njoj.
Korištena literatura: Messages From Water, Masaru Emoto, Living Energies, Callum Coats, The Memory of Water – Michel Sciff, Nexus Magazine, Vol 3, No 4, www.galaksija.com
