Nikad nisam zaboravio miris svježine koja je dopirala iz drvene bačve pune vode. Bila je to neka druga voda – ne znam kako opisati kao da je bila teža, sporija, posebna, kao da je bila živa. Donosio ju je čovjek koji je mirisao na znoj, konje i zemlju – vodar.
U malom predgrađu, prije negoli su cijevi proparale zemlju i kad su slavine bile još izmišljotina tuđih gradova, vodar je bio više od zanatlije. On je bio veza između izvora i žeđi. Ponekad si čekao čitavo jutro da dođe. Djeca su ga prva čula – škripa kotača, kopita konja, zvuk znakovit poput crkvenog zvona, znak da dolazi svježa voda.
Stajao bi on kraj kola, pored svog konja, s kapom na zatiljku, u vunenoj bluzi, a ponekad s nekim krpenim šalom omotanim oko vrata. U rukama kante, u očima mir. Nije govorio mnogo, ali kad bi pričao, pričao je polako, kao da voda teče kroz riječi. Pričao je o onom bunaru kod šumice gdje voda “pjeva kad je hladna”, o konju koji je jednom sam našao put kući, o starici koja ga je uvijek darivala koricom kruha umjesto novcem. I nikad nije rekao da mu je bilo teško.
Njegova drvena bačva, veća od njega samog, bila je pričvršćena na kola s rešetkastim kotačima, a pod konjskim kopitima prašina je bila gusta kao brašno. Voda u toj bačvi bila je teška, ne samo zbog količine – već zbog uloženo truda i poštenja, izvučena na vitlo iz bunara oko kojeg je sve znalo biti zaleđeno zimi ili blatno ljeti. Ali, voda je bila voda čista, hladna, drugačija.
U nekim kućama su ga dočekivali s loncem, u drugima sa ljutnjom jer kasni. U trećima s molbom da ulije još jednu kantu, “za sutra”. A on bi uvijek rekao: “Ako bude nevrime, doć ću kasnije, ali doć ću.” I stvarno bi došao, s istom ravnodušnom upornošću koja je krasila ljude starog kova.
Za mene, on nije bio samo čovjek koji je dovozio vodu. On je bio takt, ritam vremena bez žurbe. Pravda u blatnjavim čizmama. Sjećanje koje kaplje, a nikad ne presuši.
Danas kad okrenem slavinu i voda poteče, često se sjetim njegovog konja, polaganog koraka i tihog “Hvaljen, Isus….”. Ne zato što romantiziram siromaštvo, nego zato što ponekad u toj tekućoj vodi fali neki miris, ljudska ruka, neka priča.
Nema više vodara. Ali možda još negdje, u nekom starom selu, netko još čeka kola koja škripaju, i čovjeka koji ne nosi samo vodu – nego malo tišine, poštovanja, tračak prošlosti i ljudske dobrote.
