Kažu da su naši stari, kad su prvi put pogledali nebo, znali — nismo od blata ni dima, nego od svjetla. Sunčev narod, tako su sebe zvali. Ne zbog toga što su obožavali sunce kao kuglu, već jer su vjerovali da u svakome od njih gori iskra što potječe iz nečeg većeg — iz Prajajeta.
U počecima nije bilo ni riječi, ni zemlje. Samo Pramrak, crno more i nebo bez sjaja. U toj tami ležalo je Prajaje, i u njemu – Svarog, božanski tvorac. Kad se jaje raspuklo, rodila se svjetlost. A s njom – i tama. Iz sjene Svarogove rodio se Crnobog, gospodar patnje.
Dva brata, dvije sile – ni jedno ni drugo nije moglo ostati samo, pa stvoriše dvojnike. Svarog stvori Volosa, zaštitnika života i mudrosti, a Crnobog – Črta, demonsku sjenu.
Svarog je zlatnim prahom s dna mora oblikovao svijet. Stvorio je sunce, mjesec, i visoko Drvo svijeta – jasen koji dijeli nebo od zemlje. U njegovoj krošnji nalazi se Nav, dom bogova, s dvoranama od svjetla i pjesme, gdje junaci koji padnu za narod sjede uz bok božanstvima.
Ali u korijenu tog drveta leži i Trtar, carstvo tame. Ondje stoluje Crnobog, s Moranom, boginjom smrti, i Bjesomorom, sinom bijesa. Njihova vojska je šaptala mržnju dok nije uzdrmala svijet.
Kad su divovi poklekli pod zavišću, kad je Leđan izdao i pobio vlastitu braću, bogovi i ljudi digli su se zajedno. Perun je zagrmio, Svantevid je zasjao, Gerovit je poveo ratnike, a Tatomir, lukavi mjesečev sin, namamio je divove u more gdje su padali poput kamenja. I tako su nastali Kornati.
Zlatno doba trajalo je kratko. Jer tama ne spava. Crnobog je sabrao sile, složio vojsku nemani, prizvao Črta iz mrtvih. Kad su bogovi i Sunčevi ratnici spoznali da dolazi kraj mira, digli su se u rat. More je gorjelo, šume su plakale, a zemlja je drhtala od koraka divova i zmajeva.
Na kraju, da se svijet ne bi zauvijek rastrgao, Svantevid je pozvao Črta na dvoboj. U boju koji je trajao cijeli dan, uz pomoć svoga konja Krilaša, Svantevid je porazio Ognjenog zmaja. Glava je pala, tama se povukla.
I tako, narod svjetla – Sunčev narod – opet je mogao orati, ljubiti, i pjevati.
Dok god postoji netko tko pamti ovu priču, tko drži dlan prema suncu i zna razlikovat zoru od varke,
Sunčev narod nije izgubljen.
