Tijekom cijele turske vlasti nad Slavonijom od polovice 16. do kraja 17. stoljeća, tj. 1687. godine, u okupiranom području vodile su se stalne borbe protiv Turaka, s većim ili manjim uspjehom. Generacije Hrvata tijekom tih 150 godina bile su svjesne da se treba boriti i kad-tad izboriti slobodu. Borbe su predvodili hajduci i njihove male grupe bile su prava napast za Turke koji se nikada nisu mogli osjećati sigurnima, čak ni u svojim utvrđenim gradovima – Požegi, Virovitici, Cerniku i drugima. Tako su nastale brojne priče i legende o junaštvu i samoprijegoru slavonskog čovjeka koji je često kao kamikaza umirao znajući za što daje život – za krst časni i slobodu zlatnu. Među takvim junacima bio je i Đuro Matić, inače seljak iz okolice Zemuna. On je sa svojih 30 junaka godinama zadavao glavobolju Turcima između Zemuna i Temišvara. Vrhunac njegova junaštva na tom prostoru zbio se 1614. godine kada je izveo prepad na Turke u Temišvaru i iz zatvora oslobodio veliku grupu seljaka s područja Zemuna. Nastala je potom velika turska hajka te se Matić sa svojim hajducima morao povući u Požeški kraj gdje je iznenadnom akcijom osvojio Vrhovačku tvrđavu pokraj Požege iz koje je godinama četovao protiv zloglasnog Rustan-paše. Njegovo junaštvo ostalo je zapisano u franjevačkim kronikama pa nam je tako do danas sačuvano njegovo ime. Također je zapisana i osobna hrabrost domaćeg požeškog seljaka Nikole Šarića koji je po cijenu svoga života konačno likvidirao zloglasnog pašu.
Sto se više turskoj vlasti u Slavoniji bližio kraj, to suturske paše u Požegi bivale sve nasilnije. Posebno se po svojoj okrutnosti isticao Rustan-paša. Nitko protiv njega nije smio reći ni riječi, a kamoli da bi se njegovoj sili oružjem odupro. ledini je te hrabrosti imao Duro Matić koji je vodio hajdučku četu i borio se protiv Turaka u okolici Zemuna. Odlučio Duro sa svojim junacima pokazati hrabrost usred požeškog sandžaka i prkosno izazvati pašine seraskere u Požegi. Uoči Uskrsa 1647. godine osvoji Duro Matić sa svojim hajducima Vrhovački grad na Požeškoj gori koji je bio glavni štit Rustan-pašine Požege. Jednog zarobljenog Turčina poslao je Rustan-paši u Požegu s porukom da on i njegovi hajduci na vatrama turske vrhovačke posade peče “vazmenu jaganjčad” i njega, pašu, poziva na “uskrsni ručak”. Takav je izazov razbjesnio Rustana, ali nije mogao skupiti hrabrosti i napasti junake u Vrhovaćkom gradu. Dok je čekao pomoć iz Bosne, morao se pomiriti sa spoznajom da se usred njegova sandžaka ugnijezdila jedna od najhrabrijih slavonskih hajdučkih družina.
Prolazili su dani i tjedni, a Duro Matić vodio je svoje hajduke u borbu protiv Turaka po cijeloj Slavoniji. Kako pomoć iz Bosne nije stigla, Rustan-paša poručivao je Matiću neka se u miru vrati u Srijem, da ih neće uznemiravati. Međutim, turskoj riječi nije bilo za vjerovati. Vrhovci su postali simbol slobode za Slavonce, ali i pretijesni da bi primili sve one koji su se željeli boriti protiv Turaka. Ali, kada je stigla vijest o dolasku velike turske vojske, Duro Matić sa sinom Stjepanom i hajducima napustio je Vrhovce i priključio se vojsci Petra Subića u susjednoj Moslavini.
Osjećajući se sada sigurnim, Rustan-paša pojačao je progone i pljačku po požeškom sandžaku, a osobito je proganjao požeške i veličke fratre. Najprije bi ih zatvarao, a zatim puštao uz velike otkupnine pa opet zatvarao i mnoge na kraju nabio na kolac. Konačno 1651. godine došao je kraj i Rustanovoj samo-volji. Nikola Sarić, hajduk iz okolice Požege, odlučio je ubiti pašu zbog njegovih zlodjela i tako stati na kraj njegovoj samovolji. Oprostio se od svoje obitelji i krenuo u Požegu. Prišao je pašinu konaku i kroz prozor primijetio da paša sjedi za sofrom. Podigao je pušku i ubio Rusta n-pašu. Ali, ni on nije ostao živ – pašini seraskeri sasjekli su ga svojim sabljama. Na Rustanovo mjesto došao je novi paša – Ibrahim, koji je ostao u sjećanju po svojoj blagosti, želeći ispraviti pogreške svoga zlog prethodnika. Međutim, bilo je kasno. Došlo je do narodnog ustanka kršćanske raje, pa je paša, a s njime i turska vojska i turska vlast zauvijek napustila Slavoniju i Požegu. Bilo je to 1687. godine.
Izvor: Tomislav Đurić “Legende puka Hrvatskog”,Fotografija >>>> Hrvatski institut za povijest
