U hrvatskom pučkom kalendaru, 23. travnja zauzima posebno mjesto – blagdan svetog Jurja, moćnog zaštitnika stoke, ratnika, proljeća i plodnosti. Iako je u katoličkom kalendaru poznat kao svetac koji kopljem ubija zmaja, u narodnim običajima svetog Jurja se doživljava kao donositelja svjetla, zelenila i života.
Večer uoči Jurjeva, 22. travnja, sela diljem Hrvatske osvijetle se plamenovima – pale se jurjevski krijesovi. Vjerovalo se da ta vatra ima očišćujuću moć, štiti od zlih sila, bolesti i nesreće. Mladići i djevojke preskakali bi krijes u znak zdravlja i ljubavi, dok bi se stoka provodila kroz dim kako bi bila zaštićena cijele godine.
Jedan od najčudesnijih običaja je pojava Zelenog Jurja – dječaka ili mladića prekrivenog svježim lišćem i grančicama, koji obilazi selo uz pjesmu i pratnju. Predstavlja simbol vegetacije i buđenja prirode, a njegovo prisustvo blagoslivlja svaku kuću u koju zakorači. Domaćini ga darivaju jajima, kolačima, sirom, slaninom ili pokojom kunom.
Sveti Juraj označava i početak ispaše, prvi dan kada se stoka iz staje izgonila na livade. Prije izlaska blagoslivljala se svetom vodom, mirisala tamjanom, a često bi joj na rogove ili vrat stavljali cvijeće. Izgovarale su se molitve i zazivi svetom Jurju za zaštitu od bolesti i vukova.
U čast svecu i prirodi koja se budi, kuće, staje, vrata i prozori ukrašavali su se mladim grančicama breze, bukve, koprive ili cvjetovima. Ovaj zeleni vijenac oko kućnog praga bio je zaštita od uroka, siromaštva i zlih duhova – ali i tiha molitva za obilje u nadolazećoj godini.
U nekim hrvatskim krajevima održavali su se ophodi – skupine pjevača išle su od kuće do kuće pjevajući jurjevske napjeve. Bilo je to veselo vrijeme, puno smijeha, poklona i zajedništva. Pjesmom se slavilo proljeće, zdravlje, sreću i plodnost.
Jurjevo je više od crkvenog blagdana – to je dodir s prastarim slavenskim korijenima, spoj vjere i prirode, obred proljetnog buđenja koji i danas, u nekim krajevima, oživi u dimu krijesa i mirisu mladog lišća.
Možda smo zaboravili riječi jurjevske pjesme, ali vatra, zelenilo i tiha molitva za život ostaju – u plamenu, u srcu, u narodu.
