Nakon što smo u prvom dijelu priče o ovogodišnjoj Dužijanci pratili veliku svečanu povorku ulicama Subotice, u nastavku se zadržavamo ondje gdje ova više od stoljeća stara svetkovina dobiva svoj najdublji smisao, u crkvi. Jer Dužijanca nije samo raskoš narodnih nošnji, ukrašenih zaprega i običaja koji se prenose s generacije na generaciju. U svojoj biti ona je prije svega zahvala Bogu za završenu žetvu, plodove zemlje i kruh koji dolazi na čovjekov stol.
Središnja proslava 116. Dužijance započela je u crkvi svetoga Roka, mjestu koje se smatra kolijevkom ove svetkovine. Ondje su blagoslovljeni i ispraćeni bandaš Teo Margetić i bandašica Mila Kujundžić, nakon čega su zajedno s ostalim sudionicima krenuli prema subotičkoj katedrali-bazilici svete Terezije Avilske. U katedrali je služena svečana misa zahvalnica koju je predvodio banjolučki biskup mons. Željko Majić zajedno sa subotičkim biskupom Franjom Fazekasom i svećenicima Subotičke biskupije.
Već sam pogled na unutrašnjost crkve pokazivao koliko su vjera i tradicija u Dužijanci međusobno isprepletene. Narodne nošnje, klasje pšenice, kruh od novoga brašna, vijenci i predmeti izrađeni od slame nisu bili samo ukras, nego simboli jednog načina života u kojem su zemlja, rad i vjera stoljećima bili nerazdvojni.
Posebno mjesto među tim simbolima zauzima kruna Dužijance, izrađena od slame i žita. Takve krune danas predstavljaju jedan od najprepoznatljivijih znakova ove svetkovine. Njihova simbolika proizlazi iz nekadašnjih žetvenih vijenaca i običaja da se nakon završetka žetve najljepše klasje sačuva i prinese kao znak zahvalnosti. S vremenom su jednostavni vijenci prerasli u složena umjetnička djela, a vještina rada sa slamom postala je važan dio kulturne baštine bunjevačkih Hrvata.
Ovogodišnju krunu izradila je slamarka Branka Vujić iz Tavankuta. Kao i brojni drugi radovi nastali od pšenične slame, i ona pokazuje koliko se od skromnog materijala, koji ostaje nakon žetve, može stvoriti nešto iznimno vrijedno i simbolično. Slama se pažljivo bira, priprema, reže i oblikuje, a od nje nastaju slike, ukrasi, vjerski motivi i predmeti koji se prinose tijekom Dužijance. Upravo je Tavankut postao jedno od najpoznatijih središta slamarske umjetnosti, a radovi tamošnjih slamarki danas su važan dio identiteta ove manifestacije.
U crkvenom prostoru takvi predmeti dobivaju dodatno značenje. Pšenica od koje nastaje kruh istodobno postaje materijal od kojega nastaje umjetnost. Ono što je izniklo iz zemlje, prošlo kroz ruke risara i završilo žetvom, ponovno se vraća pred oltar kao znak zahvalnosti. U tome se možda najbolje vidi sama bit Dužijance. Čovjek obrađuje zemlju, sije i žanje, ali na kraju zahvaljuje za ono što je dobio. Kruh od novoga brašna zato nije samo rezultat rada, nego simbol života, zajedništva i Božjeg dara.
Na tu je dimenziju Dužijance u svojoj propovijedi posebno podsjetio biskup Željko Majić. Naglasio je kako svetkovina prije svega predstavlja zahvalu Bogu za ono što čovjek prima, a posebnu poruku uputio je mladima. Pozvao ih je da vjeru, jezik, običaje i nasljeđe svojih roditelja, djedova i baka ne doživljavaju kao nešto zastarjelo ili kao uspomenu koje se treba prisjetiti tek jednom godišnje. Poruka je bila jasna, ono što su prethodne generacije sačuvale danas je povjereno mladima. Jer narodne nošnje, običaji, govor, pjesma i vjera mogu opstati samo ako ih netko nastavi živjeti. Upravo zbog toga Dužijanca nije samo prisjećanje na prošlost. Ona je istodobno i pitanje budućnosti jedne zajednice. Kroz misu zahvalnicu, kruh, klasje, krunu i radove izrađene od slame prenosi se jednostavna, ali snažna poruka: ne zaboraviti odakle dolazimo i biti zahvalan za ono što imamo. Možda je zato upravo crkva mjesto na kojem se Dužijanca najbolje razumije. Izvan nje vidimo raskoš svetkovine, mnoštvo ljudi, konjanike, zaprege i narodne nošnje. Unutar nje ostaje ono od čega je sve počelo, čovjek, kruh i zahvala.
A priča o Dužijanci time još nije završena.
U trećem dijelu vratit ćemo se pjesmi, plesu i narodnim nošnjama te folklornim društvima koja su svojim nastupima pokazala koliko je bogata tradicijska baština okupljena oko jedne od najvećih svetkovina bunjevačkih Hrvata.
Foto: UBH “Dužijanca” – Klara Dujak
