Pitanje podrijetla Hrvata intrigira znanstvenike i amatere već stoljećima. Ne postoji jednostavan i definitivan odgovor, a mnoštvo teorija i interpretacija čini ovu temu još uzbudljivijom. Na osnovu dostupnih izvora porijeklo Hrvata možemo svrstati u okvire slavenske, gotske, iranske ili autohtone teorije o podrijetlu Hrvata.
Teorija o Hrvatima – ratnicima
Zanimljivu tezu o etnogenezi Hrvata iznio je austrijski povjesničar Walter Phol. Po njemu Hrvati nisu bili etnos, nego socijalni sloj, najvjerojatnije ratnika, unutar avarskoga kaganata kojima je zadaća bila braniti granice kaganata, to jest upravljati u ime Avara pokorenim stanovništvom na njegovim rubovima. Nakon što je poslije neuspjele opsade Carigrada moć avarskoga kaganata oslabjela na rubovima avarskoga carstva javljaju se novi regionalni savezi koji nose slavenska obilježja, ali preuzimaju i neke avarske tradicije. U skladu s time Pohl objašnjava pojavljivanje hrvatskoga imena u toponimima koji se protežu na širokom području od Kijeva, preko Poljske, Češke, Štajerske, Koruške i Hrvatske pa sve do Duklje. Za Pohla je znakovita činjenica da se hrvatsko ime javlja na područjima koja su do 626. bila pod avarskom vlašću i protiv koje su se u prvoj polovici 7. stoljeća pobunila i otada se u njima odvija proces regionalne slavenske etnogeneze. U vezi s pobunama protiv Avara sačuvala su se imena koja snažno podsjećaju na hrvatska. Tako se na primjer bugarski kan koji se oko 635. pobunio protiv Avara i istjerao ih iz svoje zemlje prema izvještaju patrijarha Nikofera zvao Kuvrat (Teofan ga u svome Vremenopisu zove Krovat, a Anastazije Bibliotekar prevodi kao Crobatus). Pohl uočava i strukturne sličnosti u bugarskoj i hrvatskoj predaji o doseljenju, to jest u hrvatskom i bugarskom origo gentes. Prema Pohlu protiv Avara se nisu bunili već izgrađeni narodi, već je nositelj pobune bio od Avara postavljen vojnički sloj koji je zapovijedao višeetničkim savezima na rubovima kaganata. Tek nakon propasti avarske države ime je, tvrdi Phol, izgubilo svoje socijalno značenje i počelo je značiti lokalne skupine ratnika, da bi na koncu, kao u hrvatskome primjeru, dalo ime etnogenetskim procesima koje su ti ratnici započeli. To bi ujedno moglo biti i objašnjenje za šutnju bizantskih i franačkih izvora o Hrvatima sve do 9. stoljeća.
Slavenska teorija
Najznačajniji hrvatski medievist devetnaestoga stoljeća Franjo Rački iznio je ideju o zajedničkom doseljenju Hrvata i ostalih Slavena. Prema njegovoj hipotezi Hrvati su samo integralni dio opće slavenske mase iz područja gornje Visle i Dnjestra, nakon doseljenja organiziraju dvije pokrajine i tek nakon što su postali čimbenikom povijesti, izdvajaju se svojim zasebnim imenom. Unutar slavenske teorije, ili slavističkog modela hrvatske etnogeneze može se govoriti, kako to ističe Radoslav Katičić, o kroatističko-slavenskome modelu. Taj model, ne dovodeći u pitanje slavenstvo Hrvata, ističe kako su Hrvati u poslijerimski Ilirik došli kao zaseban etnos, to jest da su vijesti iz Kostantinova De administrando imperio o dvije seobe, jednoj slavenskoj i drugoj hrvatskoj, pouzdane. Ovaj modificirani model slavenske teorije iznio je još u 19. stoljeću Vjekoslav Klaić.
Gotska teorija
Teoriju o neslavenskom, to jest germanskom podrijetlu Hrvata iznio je poljski sociolog Ludwig Gumplowicz u sklopu svoje šire ideje da slavenski narodi nisu bili sposobni stvarati države pa one nastaju djelovanjem drugih naroda. Stoga su Hrvati prema njegovu mišljenju bili slavenizirani Goti koji su vladali Slavenima još u Galiciji. Među hrvatskim povjesničarima ovu je teoriju zastupao Kerubin Šegvić.
Iranska teorija
Temelj na kojemu je nastala teorija o iranskom podrijetlu Hrvata bilo je otkriće dviju ploča iz 2. i 3. stoljeća koje je 1853. u gradu Tanaisu (danas Azov) na ušću Dona u Azovsko more pronašao ruski arheolog Pavel Mihailovič Leontjev. Na pločama se spominju osobna imena dvojice arhonatâ Horoúathos, Horoáthos i Horóathos za koja se, kada se ukloni grčki nastavak -os, vidi da su antroponimi hrvatskoga imena. U drugom i trećem stoljeću grad Tanais bio je najsjevernija grčka kolonija, ali je stanovništvo bilo pretežito iransko. Ruski slavist A. I. Sobolevskij iznio je 1921. prvu sustavnu teoriju o iranskome podrijetlu Hrvata. Po njemu su magistrati koji se spominju na pločama svoja imena dobili po imenu naroda, iz čega proizlazi da je u 2. i 3. stoljeću negdje u blizini porječja Dona moralo obitavati iransko pleme Protohrvata. Zaokruženu teoriju o iranskoj komponenti u hrvatskoj etnogenezi dao je 1935. slovenski povjesničar Ljudmil Hauptmann. Hauptmann pretpostavlja da je provala Huna 375. godine natjerala iranske Huurvathe da napuste svoja sjedišta na prostoru porječja Kubana između Crnog mora i Kavkaza te su upali među Slavene negdje na širokom prostoru oko sjevernih Karpata i ondje se poslavenili zadržavši samo ime i ponešto tradicije i elemenata vjerovanja. Nije nevažan detalj u tom mozaiku i podatak da su Hrvati strane svijeta označavali bojama, zapravo shemom boja koju su rabili Iranci i ostali stepski narodi.
Autohtona slavenska teorija
Rodonačelnici ove teorije humanistički su pisci iz 16. stoljeća Vinko Pribojević i Juraj Šižgorić. U svojem djelu O podrijetlu i slavi Slaven Pribojeviću već su antički stanovnici i Dalmacije i Panonije bili Slaveni, a Slaveni na sjeveru potekli su od ovih južnih. Iako je ova teorija imala zagovornika među istaknutim ilircima (Gaj), napuštena je već sredinom 19. stoljeća. Jezična srodnost baltičkih i slavenskih jezika jasno je ukazivala da je pravac širenja slavenskih jezika išao od sjevera, a ne obratno, a jezični tragovi antičkih stanovnika u rimskom Iliriku nedvojbeno su se pokazali neslavenskima.
IZVOR:
JANKOVIĆ, Fran, Teorije o etnogenzi Hrvata,
BUDAK, Neven, Prva stoljeća hrvatske, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994.
BUDAK, Neven, ur., Etnogeneza Hrvata, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1995,
DZINO, Danijel, Novi pristupi izučavanju ranog hrvatskog identiteta, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 41, Zagreb, 2009.,
KOŠĆAK, Vladimir, Iranska teorija o podrijetlu Hrvata,u: Etnogeneza Hrvata, ur. Neven Budak, Zagreb, 1995.
