Nakon smrti kralja Zvonimira 1089. godine Hrvati su trebali izabrati novoga kralja. Kako je kraljev sin Radovan umro mlad, Zvonimir nije imao nasljednika, pa su Hrvati iz samostana na prijestolje doveli sinovca nekadašnjeg kralja Krešimira – Stjepana II. Nakon njegove smrti 1091. nastali su u Hrvatskoj neredi i međusobne borbe velikaša za vlast te je Zvonimirova udovica Jelena, sestra ugarskoga kralja Ladislava, uz pomoć dijela velikaša i dalmatinskih gradova, pozvala Ladislava da preuzme vlast u Hrvatskoj.Temeljilo se to po navodnom baštinskom pravu. Ladislav je uspio osvojiti Hrvatsku do planine Gvozd (današnja Petrova gora), ali se morao povući u Mađarsku zbog provale Kumana. Tada su Hrvati za kralja 1093. izabrali Petra Svačića koji je stolovao u Kninu. On je protjerao Mađare i ponovno ujedinio Hrvatsku od Drave do Jadrana. Međutim, 1097. godine Ladislavov nasljednik Koloman provalio je u Hrvatsku te je do odlučne bitke došlo u proljeće 1097. na planini Gvozd. Hrvatska vojska bijaše poražena, a kralj Petar Svačić pao je na bojnom polju.
U konstelaciji tadašnjih vojnih i političkih prilika Koloman je uvidio da neće moći vojnom silom pokoriti Hrvate, stoga se 1102. godine nagodio s najistaknutijim hrvatskim velikašima iz 12 plemena, kada je nastala tzv.nagodba Pacta Conventa. Međutim, junačka smrt posljednjega kralja hrvatske krvi ušla je u narodnu legendu, pjesme guslara te u hrvatsku modernu književnost i slikarstvo. O Svačićevoj smrti pjeva August Šenoa (Povjestice), Vladimir Nazor (Hrvatski kraljevi), a onu poznatu sliku gdje Svačić mrtav leži, a pokraj njega vila Hrvatica naslikao je Oton Iveković.
Borba bjesni planinom Gvozdom. Konji hrže, ječe, bojovne trube zovu čete sa svih strana, a urlik Mađara odzvanja klancima dok s mukom krče put kroz hrvatske čete. Hrvati sve teže odolijevaju, ali se bore. Na čelu im kralj Petar Svačić. On se baca gdje je bijes najžešći i nasrtaji mađarski sve jači, a udarci sve češći. Kralj se nada, jer prijestolje se ne ruši i narod svoju slobodu ne predaje bez krvi. Petrovi borci sve bjesnije biju, a on krvav, strašan pred svima prednjači. Ali uzalud hrabrost pred tolikom silom nadmoćnih Mađara. Pogiboše Hrvati, a na gomili njihovih tijela ostao je sam kralj s mačem u ruci.
Jednog trena nastane muk,sablasna tišina. Razrijede se ugarski redovi i između njih priđe Petru sam kralj Koloman u pratnji svojih vojskovođa i biskupa.
“Petre, sam si”,reče mu Koloman.
“Čemu ta borba? Sto te rana peče. Vidim da si junak vrli. Zato se prigni, i predaj, poljubi moju kraljevsku ruku, a ja ću te postaviti za hrvatskog bana i meni ćeš služiti.”
Ranjeni kralj, Petar Svačić, sav obliven krvlju prkosnog pogleda u oči, a onda mu odgovori:
“Kolomane! Ne, ja nisam sam. Gledaj, uz mene su Ljudevit, Braslav, Mojslav i Tomislav. Svi me gledaju, jer znaju da posljednji vladar mora se srušiti s krunom na glavi i s ponosom u duši! Zato Mađaru napni strijelu, jer svaki Hrvat nije izdajica, a pogotovo kralj. Kaplje moje krvi sijat će kao biseri na mojem čelu i hrvatskoj kruni.”
Uvrijeđeni i posramljeni Koloman nato digne ruku i vojska krene na Svačića. Zazvizdaše strijele, a ogroman, težak kralj se u prah svali. Srušio se Svačić kao hrast, a planina Gvozd zatutnja kada tijelo pade nanjezino tlo.
Pobješnjeli Koloman naredi vojnicima:
“Posijecite tog hrvatskog kralja i bacite ga psima.”
Uzalud vojnici pokušavaju pomaknuti truplo nesretnoga kralja, ali ni makac. Nastade muk. Tada Kolomanu prozbori nadbiskup Lovro od Ostrogona:
“Kralju, poštedi mrtvaca! Rodna ga zemlja, vidiš, drži na grudima, kao svoj pečat. Njega si ubio, njegovom ćeš zemljom sada vladati. Zato je sada ne uvrijedi.”
Nevoljko Koloman posluša svog nadbiskupa, podbode konja i krene vojskom put Jadrana.
Smrklo se, munje udaraju, gromovi tresu Gvozd, a vjetrine lome granje. Oko mrtvog kralja tuguju vile Hrvatice. Tuguju i u čelo ga ljube. Od njihova plaća na tren se probudi Petar Svačić pa im reče:
“Hvala vam, hvala bijele vile. Sad je umrijeti kralju milo. Ali ne tugujte, jer moja smrt nije naš kraj. Još nas ima – još Hrvata.”
To reče junački kralj i zauvijek zaklopi oči.
Ulomak iz knjige “Legende puka hrvatskog” Tomislav Đurić
